Šef i radnik koji se ne vadi iz trliša. Kad odjenem odijelo, ne znam u njemu hodati. Tako nam se kroz smijeh opisao tribunjski kalafat i čovjek koji drvo pretvara u brod, Igor Stipaničev (52). Vlasnik je Brodogradilišta Stipaničev, koje je smješteno u uvali Sovlji kraj Tribunja i jedno je od posljednjih koja njeguju tradicijsku gradnju, rekonstrukciju i popravak drvenih brodova.
'Uvijek su me zanimali more i brodovi'
Nema čovjeka u Tribunju i okolici koji ne zna za njegov škver, koji je otvoren još 1964. Osnovao ga je njegov pokojni otac Ignacije, od kojeg je Igor naslijedio znanje, zanat i ljubav prema brodovima. Posao je, kaže nam, službeno preuzeo 1998. te su njegove radionice i dalje pune meštara, koji čuvaju taj posao od zaborava.
- Posao sam zavolio uz oca. Uvijek su me zanimali more i brodovi, pa da nisam ostao u škveru, sigurno bih bio na moru – kaže nam Stipaničev, koji ne krije zadovoljstvo svakim drvenim brodom koji mu je prošao kroz ruke.
Iako se najviše u brodogradilištu bavi remontom brodova, nedavno je dobio posao za jug Dalmacije, izraditi nove 33 lađe za maraton lađa. Iako su mu govorili da je "lud", jer svaka od njih mora biti u vlas jednaka, narudžba je za tog obrtnika bila prilika da iznova dokaže kako domaći majstori mogu vrhunski odraditi gotovo sve što im zadaju.
- Mi sve radimo sami, na starinski način. Izradimo model u omjeru 1:10 i iz tog radimo šablone za brod. Ne služimo se računalnim modelima, jednostavno radimo onako kako se nekad radilo. Za brodove koristimo domaće drvo. Uglavnom je riječ o slavonskom hrastu i drvu iz okolice Karlovca – kaže nam Igor, kojeg smo nakratko izvukli s posla.
Njegov rad prepoznala je struka
Baš u vrijeme pisanja ovog teksta spremao je 13 izrađenih lađa, spremnih za plovidbu Neretvom. Još dvije su bile u radionici.
Naime, Stipaničevljev trud i rad prepoznala je Hrvatska obrtnička komora. Na obilježavanju 30. obljetnice on i još četvero najistaknutijih obrtnika dobili su najprestižnije priznanje, statuu "Zlatne ruke" s poveljom. Osim Stipaničeva, među dobitnicima ove vrijedne nagrade u toj su se prigodi našli Nadica Golojuh iz Jastrebarskog, Tomislav Ivandija iz Osijeka, Dražen Kirigin iz Splita i Josip Sabljak iz Ogulina.
- Iskreno, nagrada me iznenadila. Sve je bilo nekako spontano i zapravo je nisam očekivao jer znam da ima boljih obrtnika od mene – skroman je brodograditelj.
Priznao je kako ne zna tko ga je nominirao te da je tog dana, kad je do njega došao predstavnik komore iz Vodica, bio do vrata u poslu.
- Jedan dan nakon toga dobio sam poziv iz Zagreba. Obavijestili su me kako sam ušao u uži krug, a ubrzo i da sam nagrađen. Zaista se nisam nadao i zahvaljujem. Statua mi stoji u kući i vjerojatno ću je izložiti u škveru – kaže Stipaničev i pojašnjava koliko je zapravo zahtjevan taj posao, koji se uglavnom radi bez modernih strojeva.
- Imamo okvirno vrijeme u kojemu možemo izgraditi brod, no nije isto radimo li brod od osam i 20 metara. Za jednu gajetu potrebno je 1500 sati rada – opisuje Igor.
Od pasara do turističkih brodova
Osim gajete, od tradicijskih brodova u Brodogradilištu Stipaničev grade pasare, kaiće i škunere. Ondje su renovirani poznati brodovi koji su upisani u registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, kao što su Rižana iz 19. stoljeća i Kovern iz 1945. godine.
- Najzahtjevniji posao koji sam imao bilo je napraviti naš najveći brod, dug 29 metara. Služi za turističke svrhe te je i dalje aktivan. Radili smo ga za čovjeka u Biogradu, poslije je prodan u Krilo Jesenice te je plovio uz Skradin. Otišao je dalje, no i dalje plovi – priča Stipaničev.
Ponosan je na svaki brod i barku koji prođu kroz njegove ruke te se prisjetio prvih na kojima je radio uz oca.
- Bile su to stare pasare, duge između dva-tri te pet i pol metara. Uvijek se nekako radilo uz put. Ja i danas učim mlade poslu. Sad imam dvoje na praksi. I tko god ima volje naučiti ovaj posao, dobro će ga naučiti. Ovo je, nažalost, deficitaran posao. Posao drvetu uzimaju plastični brodovi – kaže Stipaničev.
'Zanati su u problemu'
Priznaje nam da vrijeme nosi svoje. Mladi su, kaže, osjetili lagodniji život i posvetili se turizmu. Nitko ne voli da ga sile na rad. Zanati su u problemu, kaže i dodaje kako je istina da je ovakvih majstora sve manje.
- Ali i dalje imam sve prste – smije se Stipaničev i priznaje da mu ruke od posla krasi pokoji ožiljak. Njegov otac ostao je bez jednog, no nipošto nije odustao od ovog posla.
Igora i s 52 godine u svemu nosi snaga volje. Živi samo 20-ak metara od brodogradilišta, pa je zapravo stalno na radnome mjestu. Malo mira ulovi jedino ako mu se isprazni baterija na mobitelu.
- Nama je sezona od jeseni do proljeća. Ljeti nema 'force' jer je ovo težak posao. Pogotovo ako se spoji s vrućinom. Sad baš dovršavamo još dva broda za maraton lađa – kaže Igor i dodaje da se uvijek nađe vremena za obitelj.
S obzirom na to da radi rijedak obrtnički posao, misli da bi država mogla utjecati na to da ovakvih meštara i brodogradilišta bude više.
- Svugdje na Jadranu su problem vezovi. Kod nas ih u Tribunju više nema, a nemaju svi novca za marine. Kad bi izašao naputak da prednost veza imaju ljudi s drvenim brodovima, koje smatramo dijelom našeg identiteta, to bi bila mala, ali i velika stvar. Bila bi to dobra slamka spasa za drvenu brodogradnju – predlaže Stipaničev.
Više ovakvog sadržaja pročitajte u specijalu Kvaka24.