Važnost povjerenja je, čini se, ključ uspješne simbioze između zaposlenika i menadžmenta. A kada direktor pruža slobodu zaposlenicima u donošenju odluka, to uvelike pridonosi pozitivnoj radnoj atmosferi. Upravo o važnosti ovakvog načina vođenja kompanije razgovarali smo s dvoje radnika koji su u istoj tvrtki dulje od 20 godina.
Gospođa Koviljka Stanić-Košarić zaposlena je u Furniru od 2001. godine. Ostati na jednom radnome mjestu tako dugo danas se može učiniti nemogućim, ali u Furniru i OkiMontu, kako se čini, znaju "tajni sastojak" dobrog odnosa poslodavca i posloprimca.
- Od 2001. sam tu. To nije malo, znam. No meni je ovaj posao nekako potpuno prirodan, po struci sam socijalni radnik. Ljudi su za mene prvi razlog zbog kojeg negdje radim - počinje nam svoju priču Koviljka te nastavlja:
- A drugi razlog je naš menadžment, odnosno naš direktor i to silno povjerenje kojem svjedočim svaki dan posljednje 23 godine. On vjeruje ljudima, prepušta slobodu u odlučivanju svojim zaposlenicima, i meni i kolegama, neovisno o poziciji. Ako se traži neka odluka, u okviru našeg radnog mjesta i posla koji obavljamo, direktor se zaista ne bavi mikromenadžiranjem, a to je, barem ja mislim, presudno kad govorimo o profesionalnim odnosima - ističe naša sugovornica.
- Imamo i mi stresnih poslovnih situacija, tko ih nema danas? Ali ovo je firma u koju se ne dolazi s grčem u želucu. Nema mjesta nezdravoj atmosferi u kojoj se pojedinac osjeća loše jer, što god da je posrijedi, s direktorom se možemo dogovoriti o svemu - otkriva nam Koviljka i nastavlja:
- Dobro. Zna biti izazovno to što je naš šef uporan i, ako on nešto zacrta da se dogodi, to će se i dogoditi, to tako mora biti. Nama se u početku može činiti da je nemoguće to izvesti, o čemu god da je riječ, ali na kraju se pokaže da je bio vizionar, kao svaki put, i da je itekako moguće.
'Veliko povjerenje ključ je njegova poslovnog uspjeha'
Kakva je situacija kad je riječ o mlađim generacijama i odlascima s posla, zanima nas, jer kao da se cijelo tržište rada bori s istim problemom kad želi zaposliti mlađe u svoj tim.
- Naravno, nismo ni mi cijepljeni od problema s kojima se nosi tržište, samo što mi možda malo drugačije pristupamo problemu. Imamo slučaj s Furnirom: mladi ljudi koji dolaze iz srednje škole jer im treba praksa trebaju iskustvo. Ali oni svi odmah žele poprilično visoke plaće, odnosno iste uvjete koje imaju stariji kolege. I onda ostanu nekoliko mjeseci, ulove tu neku nit posla koji su naučili i odlaze dalje. Ne možemo ih zadržati, potražnja za stručnim radnicima tog profila vrlo je velika i oni mogu raditi što žele. Baš iz tog razloga i krenuli smo u zapošljavanje stranaca, jer su lojalniji poslu, ali i firmi za koju rade. S tim da je naš posao u velikoj mjeri lokaliziran, barem što se tiče govornog područja. Strani radnici koje zapošljavamo znaju govoriti hrvatski i to nam je glavni uvjet - otkriva nam sugovornica.
A što se može naučiti o poslu ako izaberemo ostati na jednom zaposlenju dugo? Koji su benefiti te odluke, zanima nas.
- Dugogodišnja lojalnost 'poslu' priča svoju priču direktoru koji to sve gleda i promatra. On meni vraća uvjetima rada i, što je također važno, povjerenjem. A činjenica da radim u tvrtki u kojoj direktor ima toliko povjerenja u mene i moj rad mi uvelike mi olakšava cijeli život, ne samo osam sati na radnome mjestu. Sigurnost koju dobije osoba u ovakvim uvjetima je neprocjenjiva - zaključuje Koviljka.
Igor Topić, koji radi u hidroizolaciji OkiMonta, također je među seniorima kad govorimo o duljini staža u jednoj tvrtki. On je 24 godine posvetio istom poslodavcu.
- Ovo je treći posao u mojem životu, a kad sam došao, odmah sam znao da je ovdje drugačije. Znate kad jednostavno osjetite to. Kroz posao koji obavljam ja sam sebe pronašao i baš jako volim svoj posao. Dobar je osjećaj dobiti toliko povjerenja od nadređenog, ono što bi zapravo trebalo biti normalno u svakom poslu. Sigurnost koju osjećam velika je nagrada, a ja se trudim to vratiti kroz svoj maksimum, upravo zbog te sigurnosti koju osjećam. Mi smo ovdje postigli komunikacijsku harmoniju u poslu, da se možemo sve dogovoriti u svim sferama i fazama posla. Ali to sve ide s vrha, da se razumijemo; mi vidimo kako se direktor ponaša prema nama, pa tako onda i mi dalje, nema tu neke prevelike mudrosti. U mojem timu sve se možemo dogovoriti i, kad je neka frka, nema tenzija. Tako je u cijeloj firmi, u svim odjelima. Olakšavajuće je znati da sve možemo iskomunicirati, da neće biti suvišnih tenzija i da ćemo sve riješiti. Nije tako svugdje, ja sam toga svjestan i na tome sam zahvalan - navodi Igor te nastavlja:
- Važno je reći da se ovdje pazi na 'malog čovjeka'. Konkretno, kad govorimo o našoj firmi, jedna smo od rijetkih tvrtki koje se bave građevinom, a koje imaju uredno radno vrijeme, koje se poštuje. Dakle, od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati. I to je to. Ostali rade koliko treba, i noću, u lošim uvjetima, ali mi ne. Kad radite konkretno u toj branši, ovakva je politika rada neprocjenjiva u smislu poštovanja i vremena radnika, ali i zdravlja.
A kako je raditi s današnjim mlađim generacijama, pogotovo u ovom, zanatskom načinu poslovanja?
- Nisam siguran da današnje mlađe generacije znaju cijeniti vrijednost koju dobiju s dugogodišnjim radom kod jednog poslodavca. Barem ne u našem poslu. Majstorski poslovi nisu nimalo jednostavni i otići na prvi znak problema ili težine posla znači da nećemo dobiti ono iskustvo koje moramo steći. Takav je naš posao, samo kroz iskustvo se uči. Nema smisla ići svake godine novom poslodavcu... Može li se uopće išta naučiti tim tempom? Prvo ide iskustvo, a onda sve ostalo – zaključuje priču Igor i odlazi u radni dan.