Dr. Monica Diedrich, američka komunikatorica od svoje osme godine telepatski razgovara sa životinjama. Povodom njezinog dolaska u Zagreb objavljujemo njezine priče iz prakse.

Valabi Annie

Na nagovor svoje prijateljice kiropraktičarke počela sam u klinici raditi sa svojim prvim pacijentom, čije sam zdravlje još dugo nakon toga pratila. Zvala se Annie i bila je dvogodišnji valabi svijetle boje (valabi je mala životinjica nalik klokanu).

Anni je izgubila têk i neobjašnjivo je postala paralizirana od struka naniže. Nije mogla upravljati pražnjenjem crijeva i zbog atrofije mišića stražnjih nogu nije bila u stanju ustati i pomokriti se.

 Noge su joj se, od koljena naniže, savijale prema unutra i nije mogla koristiti rep za održavanje ravnoteže, što je za valabija jako važno.

Dorothy, Annina vlasnica, imala je vlastitu praksu i bila jedan od rijetkih stručnjaka za divlje životinje s dozvolom u cijeloj Kaliforniji. 

Utemeljena 1990. godine, njezina tvrtka koja se zvala „E & E Animals”, pripremala je obrazovne programe kojima je djecu poučavala ekološkoj svijesti i očuvanju divljih životinja putem jedinstvenog, bliskog kontakta sa životinjama. Pripremala je prilagođene prezentacije i putovala po školama južne Kalifornije i cijelih Sjedinjenih Država.

„E & E Animals” radi s mnogim jedinstvenim i rijetkim životinjama, između ostalog i s ježom, kornjačom, karakalom (velika divlja mačka), kukaburom (mala australska ptica), kukatuom, majmunom, kinkajouom (životinja slična rakunu iz Južne Amerike) i s Annie, valabijem.

Što je bio problem?

Dorothy je rekla da se jednog dana vratila kući s posla i na svoj užas našla Annie kako u stražnjem dvorištu leži bočno, kao da je paralizirana. Izgleda da je Annie skočila s balkona s visine od tri i pol metra.

Dorothy je s povrijeđenim valabijem pojurila do svog veterinara koji je napravio rendgenske snimke na kojima se vidjelo da se pomjerilo nekoliko Anninih kralježaka. 

Smjesta joj je dao injekciju protiv bolova, kao i dodatke prehrani velike hranjive vrijednosti i odredio je poseban način prehrane. Anni je također preporučen posjet kiropraktičaru koji ju je omamio i namještao kralješke. 

Međutim, ni nakon četiri mjeseca ona i dalje nije mogla normalno živjeti i prognoze su bile vrlo loše.

I tako je Annie prvi put dovedena k mojoj prijateljici kiropraktičarki koja me nakon toga zamolila da joj pomognem oko ove dragocjene životinje. 

Predosjetila je kako je važno da porazgovaram s Annie jer, iako su je već izvjesno vrijeme vodili k različitim kiropraktičarima, nije bilo nikakvih znakova poboljšanja. 

Kiropraktičarka se nadala da bih nakon empatijskog povezivanja s njom mogla pobliže odrediti o čemu se radi.

Dorothy je došla u kliniku držeći Annie u naručju, a stražnji dio Anninog tijela bio je omotan ručnikom. Dorothyne hlače i košulja bile su sasvim natopljene Anninim izlučevinama izazvanim strahom od duge vožnje autom.

Razgovor Annie s komunikatoricom za životinje

 Stavili smo joj još nekoliko ručnika, ali umjesto da legne, Annie je pokušavala puzati po podu. Čak je počela i režati te tiho lajati, poput psa.

Predstavila sam se Annie i čekala njezinu reakciju. Iznenada sam shvatila da sam se malo bojala jer sam po prvi put pokušavala razgovarati s nekom divljom životinjom i nisam znala što me očekuje. 

Hoće li htjeti razgovarati sa mnom? A ako hoće, na koji će način komunicirati? Kakve ću slike dobiti od ovog divljeg stvorenja?

Međutim, nisam trebala brinuti. Slike koje mi je poslala bile jasne kao i uvijek. Zapravo, bile su čak jasnije nego kod neke domaće životinje.

Annie, kojoj je bilo dopušteno boraviti u kući, osim navečer, rekla je da je uvijek jako pazila dok je skakala po kući.

 Radila je male skokove kako bi se mogla provući pored namještaja, a da pri tomu ništa ne obori. 

Bila je ponosna na samu sebe zato što je bila tako uviđavna i pažljiva. Također je spomenula koliko joj teško pada što sada ne može koristiti stražnje noge. 

„To je ponižavajuće”, rekla je. Nakon što mi je Dorothy potvrdila sve što mi je Annie rekla, kucnuo je čas da provjerim što se točno dogodilo onoga dana kada se povrijedila.

„Što se dogodilo na balkonu?”, upitala sam. „Zašto si skočila?”

I sama ova pretpostavka jako je uvrijedila Annie! „Nisam skočila!”, rekla je razdražljivo. Počela je opisivati balkon koji je bio zatrpan stvarima, hrpama starih novina i časopisa, a na vrhu kutija naredanih jedna na drugu bile su još neke stvari.

Annie je rekla da je skočila na nekoliko kutija naslonjenih na ogradu, a kada se hrpa počela njihati, izgubila je ravnotežu i preko ograde pala u dvorište.

Dorothy je bila zaprepaštena jer nije mogla vjerovati da je valabi mogao tako točno opisati njezin balkon. Zasula je Annie mnoštvom pitanja, a prvo je glasilo: „Boli li te jako?”

„Da”, rekla je Annie bez oklijevanja. „Sve me jako boli. Osjećam se tako beskorisnom. To nije u redu. Trebala bih skakati uokolo, a ne mogu. Svakog dana me neprestano boli.”

„Možeš li nam reći gdje te točno boli?”, nastavila je Dorothy.

„Boli me vrat i donji dio kralježnice i jedva da išta osjećam ispod kukova, a prednje noge su mi se počele savijati t prema unutra.”

„Zašto ništa ne jedeš?”, nastavila ju je ispitivati Dorothy. „Bi li voljela promijeniti prehranu?”

„Boli me trbuh i ponekad mi je mučno.”

Dorothy je razmišljala što bi moglo izazvati mučninu i shvatila je da je Annie dobivala enzime koji su joj vjerojatno poremetili ionako osjetljivu probavu. 

Nakon toga je Dorothy počela nabrajati sve namirnice kako bi joj Annie mogla reći koje joj više odgovaraju i, uz moju pomoć, Annie ih je odabrala.

Kada ju je zamolila da opiše svoju omiljenu hranu, Annie mi je uputila vrlo određenu sliku. Ustručavajući se, rekla sam: „Ne znam točno kako se zove ova biljka, ali slika je vrlo jasna i meni to izgleda kao neka vrsta sjemenja ili bobica. 

Crvene je boje i nalazi se na vrhu dugačke stabljike. To je grmolika biljka čije se grane protežu u svim smjerovima. A plod je na samom vrhu grane. Annie mi stalno ponavlja da je jako ukusna.”

Dorothy je točno znala na koju biljku Annie misli. Ova biljka raste u stražnjem dijelu njezina imanja i Annie je tamo išla svaki dan te dugo jela tu poslasticu. Dorothy je uzviknula: „DA! Oduvijek sam znala da joj je to omiljena hana.”

Kako je prošlo liječenje?

Nakon toga, rekla sam Annie: „Morat ćemo ti dati jedan lijek koji će te uspavati tijekom namještanja kralježnice.”

Annie je odgovorila: „Ne, ne ponovno!„

Nasmijala sam se, ali sam bila zbunjena pa sam upitala mamu: „Je li Annie već prije bila uspavljivana?”

„Oh, da, već tri puta”, odgovorila je.

Nakon toga sam objasnila Annie: „Jako je važno da te uspavamo jer te onda tijekom namještanja neće ništa boljeti.”

Nerado, ali s tračkom nade, pristala je na to. Sve vrijeme je bila mirna zbog sedativa. Namještanje je proteklo jako dobro i Annie je otišla kući da bi spavala preostali dio toga dana.

Kada sam je vidjela tjedan kasnije, već je počela jesti i, po prvi puta u četiri mjeseca, mogla se osloniti na stražnje noge. Tijekom naknadnog savjetovanja, rekla sam Annie da može poboljšati tonus mišića tako što će sve duže stajati na stražnjim nogama.

 Mjesec dana kasnije već je pomalo skakutala, imala dobar têk i nadala se još boljem zdravlju u budućnosti.

Nakon godinu dana, ponovno sam razgovarala s Dorothy. Anniene stražnje noge se nikada nisu potpuno oporavile, ali sada je noge i rep mogla koristiti 70%. 

Ponovno je mogla kontrolirati mokrenje i pražnjenje crijeva i, što je najvažnije, radovala se životu. Nije više sudjelovala u programu i voljela je da joj svakodnevno masiraju nogu.

U Annienom slučaju, namještanje koje je obavila moja kolegica kiropraktičara, nije dovelo do punog i priželjkivanog opravka zato što je Annie tretirana i tek mjesecima nakon ozljede.

 Moja kolegica kaže da, ako želimo postići bolje rezultate, od ključne je važnosti liječiti životinju odmah nakon ozljede. Međutim Annie su doveli prekasno jer su joj stražnje noge već atrofirale, a tomu nije bilo pomoći.

Kada moja kolegica polaže ruke na pacijenta, nesvjesno rukama „vidi” ozljedu. Dodirom bolnog mjesta, ona u svojemu umu stvara sliku u kakvom je stanju kralježnica, uspoređujući ju sa slikom kako bi izgledala da je potpuno zdrava. 

Nakon toga je namješta, istovremeno zamišljajući savršeni ishod. Dok to radi, kroz svoje ruke automatski, šalje i iscjeljujuću energiju.

Sumnjala u svoje sposobnosti

Ja iscjeljujem samo mislima i bez doticanja životinje. Dopuštam da moje tijelo „doživi” i iskusi isti bol, a nakon toga osjetim kada otpočne proces iscjeljenja. 

Ustanovile smo da timskim radom i suradnjom, kada zajedno liječimo životinje, postižemo puno bolje i potpunije iscjeljenje.

Kada sam prvi put upoznala svog sljedećeg pacijenta, nisam bila potpuno svjesna kako mogu prepričati zdravstvene tegobe životinje pa sam i dalje pomalo sumnjala u svoje sposobnosti. 

Ali bilo je još puno prilika da usavršim tu vještinu. Nastavljajući suradnju s kiropraktičarkom, nailazila sam na slučajeve koji su uključivali i „ne tako uobičajene ljubimce” čiji su „roditelji” trebali našu pomoć.