Rujana Jeger, književnica i poznata prijateljica životinja na svom blogu Bez dlake na jeziku objavila je post - apel roditeljima male djece u kojem ih upozorava kako bi se djeca trebala ponašati prema nepoznatim psima.
Uz dozvolu autorice njezin post prenosimo u cijelosti, a sve željne edukatinog i zabavnog 'psećeg štiva' pozivamo da OVDJE redovito pratite njezin blog.
Mala (skoro) pa horor priča
Danas me uhvatila neka želja za žderuckanjem, a kad se to dogodi, obično idem u pekarnicu iza ugla i udovoljim sebi, ali za kaznu šlepam i čopor pasa sa sobom e da bih odmah u hodu odradila unesene kalorije....cure me u pekarnici već znaju, u stvari, zna me već cijeli kvart jer smo lokalna atrakcija - ja u blatnim hlačama, cipelama i jakni (ne isplati se prati dok je ovakvo vrijeme), s četiri krasna psa raznih veličina i boja...
I tako, stojim i čekam svoju pirošku i jogurt, kadli perifernim vidom snimim potencijalnu opasnost: maleni dječak, po mojoj procjeni ne više od dvije godine star i vjerojatno još s pelenom u trapericama, hoda ravno prema meni i govori "Av, av!" ispruženih ručica....
Upravo kao prizor iz noćna more koju sam već jednom proživjela kada je moj pudl ugrizao curicu koja je portrčavala pokraj njega dok me čekao zavezan pred trgovinom....čitajte o tome u knjizi Bez dlake na jeziku :)
Da me ne shvatite pogrešno - moji su psi normalni, samo se terijerka Joy boji djece, stoga se ponašam vrlo oprezno. Također niti znam niti želim znati kako bi bilo koji od njih reagirao da ga dijete povuče za uho ili rep, odnosno gurne mu prst u oko - mala djeca nisu uvijek koordinirana.
Stoga, kada me neko dijete ili roditelj pita može li pomaziti moje pse, ja uvijek nudim Lizu u koju imam povjerenje da neće napraviti nikakav nagli pokret te tako nehotice srušiti malo dijete, dok Susjed nije moj pas, stoga izbjegavam riskirati, a Pixie je pomalo strašljiva.
Dakle, dok se dotično dijete primiče koliko ga noge nose, ja se pokušavam postaviti između njega i pasa (još uvijek čekajući kusur) na isti način na koji bih pokušala da prema meni ide posebno nabrušeni agresivni pas - te se udaljiti par koraka.
No mali se uopće nije dao smesti te je počeo grabiti Lizu po vratu, dok sam ja nogom pokušavala napraviti zid između djeteta i ostalih pasa, jer sam osjetila vibraciju na uzici i skužila da je Joy na rubu živaca...
Istovremeno sam bacala unezvjereni pogled uokolo (k vragu, kad roditelji nemaju uvijek znak raspoznavanja da su roditelji, kao što obično vlasnici pasa imaju uzicu u ruci pa se čovjek zna kome obratiti da opozove nadolazeću nevolju), ne bih li zamolila roditelja da spriječi dijete od mogućnosti nekontroliranog kretanja po metar udaljenoj, vrlo prometnoj ulici.
Inače, Susjed je na njušci imao Halti ular na koji ljudi inače reagiraju tako da se sklanjaju s puta jer im djeluje poput brnjice, no na stranu čak i to, ja stvarno ne znam kome taj moj govor tijela ne bi vrlo jasno ukazivao na to da djetetu nije mjesto u čoporu pasa.
A pogotovo pasa koji su vezani - oni mogu reagirati agresivno jer se ne mogu izmaknuti neželjenom dodiru, te stoga NIKADA NIJE DOBRO PRILAZITI PSU KOJI JE VEZAN, GLEDATI GA RAVNO U OČI I PRUŽATI UDOVE PREMA NJEGOVOJ NJUŠCI.
A opet, upravo to se odvijalo....
Naravno da ne očekujem da djetešce od cca 2 godine toga bude svjesno, ali svaki bi roditelj trebao....ugledala sam žensku osobu koja uz smiješak promatra situaciju te viknula:
"Gospođo!" (pazite sad ovo...) "Molim vas opozovite svoje dijete!"
Da opozovite! Jesam budala, ali realno gledano, dijete se nalazilo u potencijalno vrlo opasnoj situaciji - ne samo što je stajalo usred čoporu pasa od kojih ga je bilo koji mogao srušiti i nehotice a da ne pričamo o tome da se Joy već pripremala da ga čvakne, ali to nije mogla jer sam je već krenula dizati na uzici, dakle sirotica je visila režeći dok sam se ja pokušavali izvući iz situacije, a majka djeteta se samo smješkala i nije davala nikakvog znaka od sebe koji bi mogao ukazivati na to da se radi o njezinom djetetu....
U svakom slučaju, nakon što se dijete našlo oči u oči sa Susjedom - točnije, bilo je malo niže od njegove njupalice i piljilo mu ravno u facu sa dva centimetra blizine (blaženi Susjed uopće nije mrdnuo), uspjela sam izvesti manevar dostojan najboljih vozača pasjih saoničkih zaprega, te ostavivši 5 kuna u pekari počela brzim korakom izmicati klincu koji je sada pokušavao skebati Lizu za rep, te se obratila ženi koja se i dalje jednako smiješila, kao da ne vidi moju nesumnjivu potrebu da pobjegnem:
"Oprostite, je li ovo vaš klinac?" gotovo sam viknula, savladavajući se da to i ne učinim...
Klimnula je glavom.
"Ja se ispričavam, ali ne smijete ga pustiti da radi ovakve stvari, ovo je moglo biti vrlo opasno, nisu svi psi dobri i poslušni, morate pitati ljude prije nego ih vaše dijete dira..."
"Da." Smiješak.
"Gospođo, molim vas ne dopuštajte djetetu da ovako prilazi nepoznatim psima...."
Smiješak. Nit' pisnu, nit' zubi škrinu.
Slagnula sam ramenima.
Zamakli smo za ugao.
Dok sam pokušala sebi predočiti što se sve dogodilo i što se sve moglo dogoditi, te nagađala u čemu je stvar s majkom koje je svoje dijete pustila u situaciju u kojoj ja ne bih željela vidjeti niti svog odraslog psa, a kamoli štene, niz leđa su mi se kotrljali grašci hladnoga znoja....
Prisjela mi je piroška.
Još uvijek mi nije jasno što je ta majka mislila, vjerojatno se divila samostalnosti svog djeteta....
I ja ovuliram na ovu sliku gore, ali stoga još jednom apeliram na sve roditelje, bez obzira kako divna prethodna iskustva s psima imali, da ne puštaju svoju djecu da prilaze psima prije nego pitaju vlasnika za dopuštenje.
U stvari, iznenadili biste se koliko se i vlasnik može prevariti i nemilo iznenaditi reakcijom svog ljubimca, pa i tu savjetujem oprez.
Također, imajte na umu da je prilaženje vezanom psu (npr. ispred trgovine) puno riskantnije nego psu koji nije na uzici - naime, pas koji nije na uzici se u pravilu makne od nečega što mu ne odgovara, no životinja koja je stjerana u kut se bori.