Sad ću vam objasniti zašto se mi psi tako jako razlikujemo od svog dalekog rođaka vuka i zašto puno više vjerujemo vama, ljudima, nego oni! Moji rođaci vukovi najprije istražuju svoj teritorij hodajući i njuškajući.
Prohodaju puno prije nas, psića, već s dva tjedna. Još su slijepi i gluhi, baš kao i mi, pseći štenci, ali njihove njuškice primaju i više mirisa nego naše. Kad njušiš, a ne vidiš i ne čuješ, to te jako plaši.
Moraš biti jako oprezan i nepovjerljiv prema svim mirisima koji ne stižu od tvoje mame! Onda naši rođaci razviju osjet sluha i to im je strašan šok!
Preplaše se svakog šuma, kad zašušti list, oni pomisle da bih ih mogli pojesti neki drugi vukovi! A tek kad progledaju!
Boje se svega što ugledaju! I tako, premda puno prije nas upoznaju svijet oko sebe, vukovi ga se i puno više boje. A kako je s nama štencima?
Nama se to sve dogodi u jednom jedinom danu! Da, istina je: u gotovo jednom danu, kad napunimo treći tjedan života, otvorimo oči i uši, pa osjetimo dodir toplog ljudskog dlana.
A ako je na tom dlanu još i naša prva hrana, ljude ćemo zauvijek voljeti! I zato, da bi vukovi mogli ljudima vjerovati bar približno poput nas, pasa, vi ljudi biste morali biti u stalnom kontaktu s njima prva tri tjedna njihova života, 24 sata dnevno, bez prestanka.
A čak ni tada vuk neće s vama razviti vezu poput nas. Strah od nepoznatog u njima je trajno usađen.
Dnevnik pišu štenci uzgajivačnice Totegnac