Uskrs je najveći kršćanski blagdan, kojim se slavi središnji događaj kršćanstva - Kristovo uskrsnuće od mrtvih. U ranokršćansko doba Uskrs se slavio svake nedjelje, a od sredine II. stoljeća Kristovo uskrsnuće počelo se slaviti jedanput godišnje. Blagdan Uskrsa slavi se u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog mjeseca (uštapa).
POGLEDAJTE VIDEO: Marija i Mihaela voskom šaraju jaja
Uskrs se uvijek slavi zmeđu 22. ožujka i 25. travnja. Nije strogo vezan za isti datum. Kroz povijest su postojale brojne prepirke oko datiranja, a razmimoilaženja su razriješena na prvom ekumenskom koncilu u Niceji 325. godine.
Određeno je da se Uskrs slavi u nedjelju nakon prvog punog mjeseca – uštapa, što su računali astronomi u Aleksandriji. Od srednjeg vijeka to je pravilo pojednostavljeno: Uskrs se slavi u nedjelju poslije punog mjeseca na sam dan ili poslije ekvinocija. No to baš i nije dosljedno slijedilo crkvena pravila.
Crkva je rabila vlastite metode datiranja Uskrsa sve do 6. stoljeća, kad je preuzela aleksandrijsku metodu. Zbog razlike u upotrebi gregorijanskog i julijanskog kalendara zapadne i istočne crkve imaju različite datume proslave Uskrsa, a koji se ponekad i poklope.
Hrvatski običaji za Uskrs
Danas su pisanice najveći simbol Uskrsa. Običaj bojenja i ukrašavanja jaja seže još u pretkršćansko razdoblje. Jaja su naknadno postala znak Isusova uskrsnuća i novog života. Postoje različiti običaji vezani za pisanice, od darivanja, bojenja, tucanja pa čak i gađanja jaja novčićima. Zaljubljeni su pogotovo voljeli darivati pisanice s ljubavnim motivima. U Podravini su djevojke svoje poklonjene pisanice stavljale na prozore. U Dubrovniku je bio običaj da mlade svojim zaručnicima daruju tucet jaja, dok bi budućoj svekrvi ispekle pletenicu od tijesta.
Najstarija pisanica čuva se u Gradskom muzeju Bjelovar, a otkrivena je 2003. godine, na srednjovjekovnom lokalitetu Gudovac, u Gradini nedaleko Bjelovara. Procjenjuje se da je stara oko 600 godina, po čemu se može smatrati najstarijim nalazom kad je riječ o pisanicama u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Europi.
Za vrijeme Velikog tjedna, nisu zvonila crkvena zvona. Radili su se samo kućanski poslovi i nije se odlazilo u polje. U Zagorju je bilo veselo jer su se bojile i kuće, a ne samo pisanice. U pojedinim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske nakon probdjevene noći u zoru su palili uskrsni krijes. U Dalmaciji se izrađuju klepetaljke i čegrtaljke. Riječ je o običaju središnje Dalmacije i Konavla.
Na Uskrs svi prvo moraju blagovati blagoslovljenu hranu. Uskrsni ručak uvijek je obilan. U sjevernoj Hrvatskoj jede se kokoš ili purica, a u Dalmaciji janjetina. Prilog je uvijek obilan, a tu su još i mladi luk i hren.
U Slavoniji se prije jela obavezno trebalo probati malo posvećene soli, a na dan Uskrsa, tko bi prvi došao kući s posvete, za njega bi se govorilo da će cijele godine biti najvrjedniji. Staro vjerovanje kaže da se mrvice i ostaci koji se nisu pojeli nisu smjeli baciti već zakopati ili spaliti.
U Lici bi domaćica ukućanima poslužila rakiju, bijelu kavu i pogačicu, a nakon uskrsnog doručka žene su oblačile najljepšu odjeću i odlazile na blagoslov. U košari su se najčešće nalazili kuhana šunka, kobasice, suhi sir, ljutike (lučice), kuhana jaja, sol, pogača, rakija i vino. Nakon povratka iz crkve, cijela obitelj se okupljala za stolom. Stari Ličani su jeli kokoši i patke pečene u peki s krumpirom ili kuhanu ovčetinu. Bogatije obitelji pekle su janje na ražnju.
U Dalmaciji se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Tradicijska uskrsna jela su pinca, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom,hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožata i drugi. U Istri se pinca tradicionalno ukrašavala listovima masline.