Živim u udaljenom selu na Aljasci koje dijeli moje prezime. Do Port Alswortha se može doći jedino malim avionom, a najbliža trgovina je udaljena gotovo 320 kilometara, ispričala je Salina Alsworth pa opisala kako izgleda njezin dan.
POGLEDAJTE VIDEO Kako medvjedi uživaju u poslasticama na Aljasci:
Kaže kako njezina jutarnja rutina ovisi o godišnjem dobu i vremenu. Zimi ne vide puno Sunca.
- Ljeti Sunce izlazi puno prije nego ustajem, a zimi nekoliko sati kasnije, ako nam vrijeme uopće dopušta da ga vidimo. Uobičajeno jutro, probudim se u 6:45 sati, uzimam jednostavan doručak, provedem nekoliko minuta u tišini sa svojom mačkom i obavljam jutarnje čišćenje prije odlaska na posao - nastavila je.
Stanuje, kaže, na nekoliko minuta hoda od zračnog taksija svoje obitelji gdje pomaže u zimskim mjesecima pa joj treba više vremena da navuče hlače za snijeg, jaknu, kapu i rukavice nego što joj je potrebno da dođe na posao.
- Zimske dane provodim koordinirajući letove u i izvan svog sela. Do 8 sati ujutro prolazim kroz pun hangar za zrakoplove koji dijelimo s drugima, prije nego što se smjestim u dispečerski ured. Radim za stolom, pratim letove, koordiniram teret i telefonski razgovaram sa ljudima u malim okolnim selima u kojima naši zrakoplovi staju kako bi pokupili i odvezli putnike i teret - nastavila je.
Kaže kako ljeti voze brodovi između pojedinih sela, a zimi pojedinci znaju teret prevoziti motornim sanjkama preko zaleđenih jezera i tundre.
- Ali, da bismo otputovali do Anchoragea i nazad, kako bismo posjetili liječnika, kupili namirnice ili jednostavno lutali Targetom (tamošnji šoping centar), putujemo zrakoplovom ili uopće ne putujemo - ispričala je ova djevojka.
- Naša flota varira od malih bush aviona koji mogu sletjeti u tundru, do relativno većih dvomotoraca koji primaju do devet putnika. Ti avioni su za nas kao javni autobusi, privatne limuzine, poštanski kamioni, kolica s namirnicama, dostava pizza, vozilo hitne pomoći i još mnogo toga što je potrebno ljudima koji ovdje žive - nastavila je.
Njezin radni dan završava u 13 sati. Ostaje joj, kaže, dovoljno vremena za duge šetnje i privatne poslove koje želi obaviti.
- Ponekad navratim do pošte, a kad su dani lijepi, jednostavno volim ostati vani. Ponekad zamolim mamu ili nekoga od rođaka da mi se pridruže u šetnji - dodala je.
Kaže kako se pošta nalazi na drugom kraju njezinog mjesta, udaljena je zapravo nešto više od kilometra od njezine kuće. Ali, zimi se mora jako toplo odjenuti bez obzira što nije daleko. Njezino selo broji oko 130 stanovnika i svi se dobro poznaju.
- Zimi, čak i za tu kratku šetnju, se morate odjenuti kao da idete na arktičku ekspediciju, jer temperatura zna pasti do minus 34 stupnjeva - dodala je.
- Pošta se u naše selo dostavlja tri puta tjedno, osim ako vrijeme ne dopušta slijetanje aviona. Volim primati poštu, čak i pakete koje sam naručila sama za sebe, nekako se tada osjećam kao na božićno jutro. Život u tako malom gradu natjerao me da cijenim male životne luksuze - rekla je.
Osvrnula se i na večeri, kako ih provodi i o čemu sanjari.
- Budući da se Sunce zimi tako kratko i plaho pojavljuje, večeri obično provodim u kući, u posjetu obitelji ili opuštajući se uz šalicu omiljenog čaja i dobar film. Dok sjedim i gledam kako temperature padaju, razmišljam o tome kako će biti divno kada dođe ljeto i Sunce bude sijalo i danju i noću - ispričala je i priznala da žudi za nekim stvarima, bez obzira koliko voli život kakav ima.
- Volim svoj udaljeni život na Aljasci, ali ponekad čeznem za stvarima koje većina ljudi može pronaći na nekoliko blokova od kuće. Svježe voće i dobra hrana rijedak su luksuz. Ipak, sretna sam što živim u ovom malom mjestu gdje svakodnevne stvari još uvijek mogu biti posebne - zaključila je, a prenosi Insider.