U zamračenom ste kinu usred posebno uzbudljivog i zanimljivog filma, ali sve na što se možete usredotočiti je osoba iza vas koja glasno žvače svoje kokice. Žvakač kokica završava, ali čini se da je žena koja je sljedeća vama najglasnija nacho-jedačica na planetu.
Ostatak vremena provodite dok film ne završi osjećajući se potpuno bijesno i u nevjerici da ljudi mogu biti tako bezobrazni i neodgojeni. Trebali ste ostati kod kuće s Netflixom, kao što to obično radite upravo iz tog razloga.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ako vam ovo iskustvo zvuči poznato, možda imate stanje poznato kao mizofonija.
Mizofonija se definira kao mržnja prema zvuku, iako treba napomenuti da ljudi s mizofonijom doslovno ne mrze sav zvuk, već su vrlo senzibilni i lako ih iritiraju određeni zvukovi, čije se specifičnosti razlikuju od pojedinca, prenosi Your Tango.
Problem je u mozgu, a ne u zvuku
Osobe koje glasno žvaču dok jedu nisu najpristojnije na svijetu. Ali ako vas to živcira u tolikoj mjeri da pobjegnete iz prostorije, problem je u vama, a ne u njima. Stručnjaci tvrde da osobe koje imaju ekstremnu averziju prema određenim zvukovima, koje najčešće proizvodimo ustima - žvakanju i cmoktanju, ali i drugim zvukovima, poput lupkanja stopalom, klikanja kemijskom olovkom ili disanja kroz začepljeni nos, ukazuju na to da je osoba oboljela od mizofonije.
Iako su svakodnevni zvukovi većini ljudi neugodni i mogu ih živcirati, u slučaju mizofonije zvukovi mogu u potpunosti poremetiti čovjekov život. Smatra se da od mizofonije boluje do 15-ak posto populacije, no trenutno nije klasificirano kao psihijatrijski ili medicinski poremećaj.
Znak genijalnosti
Bez obzira na to, istraživanja pokazuju da su simptomi koje imaju ljudi s mizofonijom stvarni. Mnogi kažu da su njihovi simptomi započeli kad su bili negdje u dobi od 9 do 13 godina.
Tim koji stoji iza jednog istraživanja na Odjelu za psihologiju Akademskog medicinskog centra Sveučilišta u Amsterdamu identificirao je popis zvukova kao najčešće okidače:
- Zvukovi povezani s prehranom poput mljackanja (81%)
- Glasno disanje ili zvukovi nosa (64,3%)
- Tipkanje na tipkovnici ili zvukovi klika olovkom (59,5%)
No, iako stanje zasigurno može biti uznemirujuće, postoji nekoliko dobrih vijesti za one koji ga imaju. Psiholozi vjeruju kako bi način na koji ljudi s mizofonijom obrađuju osjetilne informacije mogao biti čvrsto povezan s divergentnim razmišljanjem i stvarnim kreativnim postignućima.
To znači da je preosjetljivost na zvuk zapravo možda ključ za bolje razumijevanje genija ljudi poput Charlesa Darwina, Franza Kafke, Antona Čehova i Marcela Prousta - za kojega se vjeruje da je svaki imao mizofoniju.
Ugledna znanstvenica Darya L. Zabelina, objašnjava da određena vrsta atipične pažnje - propusno osjetilno kapiranje - potiče kreativnost jer smanjuje sposobnost zanemarivanja 'nebitnih senzornih informacija'.
Kreativci, kaže ona, imaju smanjeno filtriranje osjetilnih informacija, što bi mogao biti mehanizam za njihovo šire usredotočenje na veći raspon podražaja i njihovu sposobnost uspostavljanja veza između koncepata ili ideja koje su udaljene.
Istraživači tek počinju potpuno razumijevati znanost koja stoji iza mizofonije, no rani podaci sugeriraju hiperpovezivanje slušnog sustava i limbičkog sustava, dijela mozga koji je odgovoran za regulaciju osjećaja, ponašanja, motivacije, dugotrajnog pamćenja i mirisa.
Što se tiče suočavanja s mizofonijom, naravno, potrebno je kreativno razmišljanje.
Imunost na zvukove postupnim izlaganjem
Istraživanje na 483 osobe otkrilo je da osobe koje pate od mizofonije prolaze najteže muke dok su u velikim skupinama koje jedu (recimo kad svi ručaju na poslu), a najmanje - kad su kod kuće. Istraživači vjeruju da je razlog tome činjenica da su ukućani pažljiviji, za razliku od kolega, tvrdi Monica Wu, autorica navedenog istraživanja.
Osobe oboljele od mizofonije često pokazuju i simptome anksioznosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili depresije, iako nije poznato (još) uzrokuje li jedno drugo. Stručnjaci smatraju da bi mizofonija djelomično mogla biti uzrokovana poboljšanim neuronskim vezama u mozgu, između slušnog, limbičkog i autonomnog sustava.
Postoje osobe koje ne mogu ići u kino jer im u tolikoj mjeri smeta mljackanje ljudi dok jedu kokice. Drugi pak ne mogu stajati u redu u prodavaonici, jer im smeta zvuk blagajne, a treći ne mogu biti prisutni kad se servira juha. Svatko od osoba kojima smetaju zvukovi ima jedan kojeg smatra najgorim, a on se ne mora podudarati s onima drugih ljudi. Stručnjaci su suglasni da bi se oboljeli od mizofonije trebali početi prilagođavati drugima, a ne drugi njima, jer na taj način samo potiču njihovo stanje.
Jedan oblik liječenja kod bihevioralne terapije, nazvan 'izlaganje i sprječavanje odgovora', pokazao se prilično učinkovitim u liječenju mizofonije. Klijenti se postepeno izlažu zvukovima žvakanja, od najslabijih do najjačih, prvo na kazeti, pa u čekaonici i na kraju za stolom s voljenom osobom