U mom kvartu nema bijesnih auta. Istočna periferija nije najatraktivnija lokacija za klijentelu s dubokim džepom i tu većinom prevladavaju iznurene zgrade stare po nekoliko desetaka godina, uz pokoju tvrdoglavu kućicu.

Vozni park se uklapa u stambeni imidž. Nećete ovdje vidjeti luksuzne limuzine ni bogato opremljene terence, a klimavi BMW-i i Mercedesi koji kolaju ovim ulicama bliže se punoljetnosti. Novi auti se broje na prste.

Ipak, jedan automobil ovdje upada u oči. Ne zbog blještave karoserije, ne zbog moćnog motora, ne zbog ekstravagantne marke. Po mom skromnom mišljenju, titulu najupečatljivijeg auta u mom kvartu odnosi jedan bijeli Yugo.

Nema taj komad prastarog lima ništa specijalno u sebi. Poseban je zbog vlasnika. Gazda mu je jedan stari umirovljenik koji ga mazi i pazi s tolikom nježnošću da se morate nasmijati svaki put kad ga vidite. 

Pažljivo ga prekriva ceradom kao da se, u najmanju ruku, radi o Rolls Royceu. Tkanina kojom ga čuva od znatiželjnika je neko vrijeme bila prozirna, a sada, kad je došlo doba isijavajućeg, pogubnog sunca, zamijenio ju je nepropusnim materijalom. Ta drevna Južina je vjerojatno najočuvanije vozilo na prostoru bivše države. Vidio sam ga možda jedanput ili dvaput bez zaštitnog kondoma. Netaknut je.

Ne znam, možda nitko ni ne obraća pozornost na ovaj zaostali Zastavin artefakt. Možda samo romantiziram beskorisnu hrpu željeza. Ali ima nešto strašno simpatično u starom čovjeku koji tetoši stari komad smeća. Možda ga podsjeća na mladost. Možda, čuvajući tu jadnu kantu, čuva i čvrstu, materijalnu uspomenu na vrijeme kad je bio u naponu snage. Kao i njegov Yugo.

Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE