Bio je petak ujutro, 15. rujna 2017. - jedan od najstrašnijih datuma koje ću pamtiti. Pokušavala sam se dignuti iz kreveta, no nisam uspijevala, imala sam jaku vrtoglavicu. Uz to, osjećala sam i čudnovatu slabost. Ležala sam kao prikovana za krevet. Kad sam jedva uspjela spuznuti na pod, sjećam se da sam izgubila svu snagu i da me je to silno umorilo.
Aleksandra Mindoljević Drakulić (49) u tom trenutku nije mogla govoriti i micati desnom stranom tijela. Sve što je htjela bilo je doći do vrata svoje sobe.
- Kad sam nakon sat vremena prešla hodnik držeći se rukama za komodu, došla sam do sinove sobe koji se budio za polazak u školu. I tad sam se srušila na pod. Mislila sam da je to kraj - priča nam psihologinja, znanstvenica i sveučilišna nastavnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja je prošla tešku borbu s moždanim udarom.
Nasreću, to nije bio kraj, kako je mislila, jer je sin Oleg (11) u tom trenutku pokazao svoju hrabru i pribranu stranu.
Tragovi 'udara'
- Vidjevši me u onoj neprirodnoj poziciji iskrivljenog lica i tijela, strašno se preplašio misleći da sam poludjela. No brzo se sabrao, odmah je nazvao tatu i žurno se spremio za školu. Istog je trenutka shvatio da nije ludilo posrijedi. Njegova mi je hrabra reakcija spasila život - kaže nam ponosna majka koja se od 29. godine borila s primarnim sterilitetom.
Želja za roditeljstvom, kako sama kaže, bila je jača i od najtvrdokornije zadrške.
- Moja je težnja za djetetom iz godine u godinu rasla, a potrebu da ostanem sama još sam davno odbacila. I konačno sam u 37. godini rodila - kaže.
Tad je poklonila život svojoj najvećoj ljubavi, a 11 godina kasnije Oleg je majci pružio novu šansu i još jednu priliku za život.
Aleksandra je okrenula novu stranicu, ali posljedice moždanog udara ostavile su trag.
- Promijenio mi se bioritam, idem znatno ranije spavati nego prije kako bih mogla imati više snage sljedećeg dana. Promijenio mi se i rukopis. Iako ga vježbam, slova koja pišem nakon prvog retka sve su manja i nerazumljivija. Kao da to više nisu moje bilješke, nego nečije tuđe. Kako sam dešnjakinja, više ne uspijevam raditi neke uobičajene kućanske poslove, pa primjerice umjesto guljenja krumpira, radije ga skuham.
Novi počeci na poslu
U kući se šalimo da je taj moždani donio i neke dobre stvari - priča nam Aleksandra i dodaje da je preboljeti moždani udar za nju bila velika narcistička povreda.
- Općenito kad shvatiš da si izgubio zdravlje ulaziš u fazu tugovanja, no trudim se ostati pozitivna jer je ipak sve vrlo dobro završilo. Postala sam jasnija i jezgrovitija u komunikaciji, izravnija. Unatoč tomu, katkad mi je još tjeskoba toliko jaka da se moram boriti za zrak, ali kad to prestane, osjećam da sam generalno zadovoljnija sobom i sretna što imam divnu novu priliku za život - ispričala nam je bivša voditeljica, čiji je zarazan osmijeh ostao u pamćenju mnogih gledatelja.
Taj osmijeh nakratko je izbrisao moždani udar i Aleksandra je pet mjeseci bila na bolovanju, daleko od predavanja i studenata koji su joj na neki način dali snagu da krene dalje.
- Najviše mi je pomogao povratak na posao. Dotad sam u kući provodila maratonske noći gledajući serije i filmove, ali sam znala da ne mogu tako beživotno ležati na kauču, plakati i buljiti u TV. Relativno rano sam se vratila na puno radno vrijeme i počela predavati studentima već nakon pet mjeseci. Uz studente sam počela osjećati život - kaže ova hrabra žena koja danas opet ponosno nosi svoj prekrasan osmijeh i prenosi znanje studentima.
Aleksandrini savjeti za oporavak:
1. Nemojte se povlačiti u sebe i izolirati od društva
2. Govorite o svom iskustvu moždanog udara
3. Više se posvetite sebi, radite stvari koje vas usrećuju
‘Obitelj ima ključnu ulogu kad je riječ o oporavku nakon moždanog’
Netko tko je preživio moždani nikad ne bi smio biti ostavljen sam, preplašen, izoliran, bez komunikacije... Ljudi koji su preživjeli moždani udar ne bi nikad smjeli to prolaziti sami, u tišini svoje muke. O tome trebaju u obitelji otvoreno govoriti, komunicirati na sve moguće načine o svojim strepnjama i strahovima, kako bi se mogli bolje suočiti sa zbiljom, savjetuje.
‘Bolje je osjećati se svemoćno nego nemoćno’
Moje je znanje iz psihologije djelovalo i anksiogeno i anksiolitički. Dakle, i pomagalo mi je i odmagalo. Katkad mi se čini da je nedostatno u odnosu na kaos emocija koje izaziva strah od smrti. Znam se šaliti da je možda rješenje u kontrafobiji, jer se u nekim situacijama bolje osjećati svemoćno, nego jadno i nemoćno, zaključuje.
Predavanja na fakultetu vratila su mi moć govora
Željela sam više od svega što prije se vratiti na posao. Bilo me strah da ću kad dođem na nastavu nakon toliko vremena stanke izgubiti moć govora. No činilo mi se da je to bila nevjerojatno dobra vježba. Možda je najviše poslužila za moje tad poljuljano samopouzdanje. Studente sam vodila uglavnom interaktivno, da se našalim, kao mali doprinos kurikularnoj reformi. Najljepši dio u nastavi bio je kad bih nova saznanja povezala na način da intelektualnoj interpretaciji dodam i onu emocionalnu, osobnu. Zato nikad nije bilo dosadno, kaže Aleksandra.