Pravila zaštite od korone su već dobro poznata – uz redovito pranje ruku tu su i razmak između sugovornika te obavezne maske i rukavice u zatvorenom. No što ako ako vam je nečije lice jedini način kako ćete razumjeti govor ili pak ovisite o dodiru drugih kako biste se mogli kretati ili uopće doživjeti svijet oko sebe? Upravo se s tim problemom svakodnevno susreću ljudi sa značajnim oštećenjima vida i sluha.
POGLEDAJTE VIDEO: Znanstvenik Ivan Đikić o gubitku antitijela na koronu u roku od dva tjedna
- Gluhi i nagluhi ljudi svoju komunikaciju temelje na vizualnom te im je vidljivost i osvijetljenost lica jako važna. Zbog maski ne vide se usta niti mimika lica prilikom govora. Znakovni jezik uz pokrete rukama podrazumijeva i govor tijela te pojačanu ekspresiju. Rješenje nisu ni maske za lice koje na području usta imaju plastificirani prozirni dio jer se prilikom govora zamagljuju. Najbolje rješenje u ovom trenutku bilo bi nošenje vizira koji omogućuje vidljivost cijelog lica – pojašnjava stručna suradnica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih Zdravka Baštijan.
Vizir bi bio rješenje i za prevoditelje hrvatskog znakovnog jezika kojima je komunikacija s ljudima oštećena sluha i vida posao, a zbog toga bi mogao biti i lakši, smatra prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika za gluhe i gluhoslijepe te stručna komunikacijska posrednica Snježana Šalov.
– Obične medicinske maske i rukavice su za nas jedino sredstvo zaštite. Naime, naš korisnik funkcionira tako da stavi svoju ruku meni kod glasnica da osjeti vibracije i na taj način komuniciramo, kao i to da mu po dlanu ispisujem riječi. To je fizički kontakt, osim što me drži za nadlakticu kad ga vodim. Dezinficijense koristim na litre, kad dođem doma sva odjeća ide u perilicu i sušilicu i tako svaki dan kad sam na terenu – pojašnjava Snježana dodajući kako su se i korisnici izolirali, pa izbjegavaju javni gradski prijevoz i ostaju kod kuće. Imaju bliske članove obitelji koji o njima skrbe i oni kontaktiraju s prevoditeljicom telefonom ili Zoomom te tako komuniciraju s najmilijima.
– No to su uglavnom stariji ljudi i u prosjeku imaju 80 godina. Eto, primjerice, razgovaram s mamom jedne moje korisnice telefonom, a onda joj ona piše po dlanu dok ja govorim. Komunikacija se jako usporila – kaže Snježana. I slijepi su se okrenuli društvenim kanalima koje ranije nisu toliko koristili, jer promjena načina života je utjecala i na njih.
– Mi svijet oko sebe percipiramo drugim osjetilima, a ne vidom, i dodir nam je važan, no on je visoko rizičan kontakt. Slijepi čovjek ne može biti na distanci od metar i pol, a uz pomoć vodiča opet imate kontakt. Tako da je našu zajednicu sve ovo oko korone dosta pogodilo – kaže Goran Denis Tomašković, izvršni direktor Udruge slijepih grada Zagreba.
Ističe kako su slijepi zbog svega još više izolirani nego ranije jer izlaze manje. Dodatno, kako mnogi od njih imaju već uhodane rute u središtu Zagreba, zbog potresa su se te rute promijenile budući da su na ulicama velike količine građevinskog materijala ili otpada, pa se više ne osjećaju sigurno.
– Same maske i rukavice nisu problem i na to smo se naviknuli, no čuo sam od pojedinih slabovidnih korisnika da im maske zadaju muke jer im se naočale brzo zamagle, pa s ionako slabim vidom jedva razaznaju svijet oko sebe – dodao je Tomašković pojašnjavajući kako redovito prate sve vijesti i vjeruje da nisu bili zakinuti za informacije. No u Savezu gluhih i nagluhih kažu da njihovi članovi nisu imali sve mogućnosti dolaska do informacija.
- Objave za medije Stožera civilne zaštite koje su išle uživo, za korisnike hrvatskog znakovnog jezika bile pristupačne jedino na javnoj televiziji. Ostale televizijske kuće ili web portali nisu bili pristupačni za gluhe i nagluhe, uz neke iznimke. Najbolje rješenje bilo bi kada bi organizatori izjava za medije pored sebe imali prevoditelja hrvatskog znakovnog i tako bi sve televizijske kuće i web portali koji prenose izjavu imali pristupačne informacije. Titlovanje je još jedan oblik pristupačnosti za nagluhe koji nisu korisnici hrvatskog znakovnog jezika. I ovaj put samo je javna televizija davala pristupačne informacije titlovanjem i to dva Dnevnika dnevno, ali samo za onaj sadržaj koji je pripremljen unaprijed – istaknula je Baštijan.
Sličnog je stava Gordana Glibo, slijepa koordinatorica projekata je u centru Up2date koji pomaže ljudima s invaliditetom.
- Meni osobno je teže komunicirati sa gluhima jer oni mene vide, ali ja njih ne. Zato nam uvijek član njihove obitelji posreduje u komunikaciji. Problem je i na ulici, jer gluhoslijepi se ne mogu sporazumjeti govornom komunikacijom, pa ljudi na ulici ne znaju bi li im prišli ili ne, kako ostvariti distancu u redovima kad ne možete ni pitati tko je zadnji i slično. Ljudi se nadvikuju, bude neugodnih situacija, ali sve je to život i proći će – ističe Glibo.
U Hrvatskoj živi 17. 371 slijepih i znatno slabovidnih ljudi, dok je prema podacima HZJZ-a oko 13.000 gluhih i nagluhih u koje se ne svrstavaju oni koji gube sluh zbog godina, pa je time broj ljudi s ograničenjima sluha zapravo daleko veći. Gluhoslijepih je više od 1.400, pa zapravo u Hrvatskoj živi oko 32.000 ljudi kojima su dodir i socijalni kontakt jedini način komunikacije.
- Svakako valja pomoći ljudima s invaliditetom bez obzira na koronu, ali uz pridržavanje svih mjera. To znači da treba imati masku, a nakon kontakta oprati ruke. Rizikom smatramo boravak u zatvorenom prostoru na manje od dva metra dulje od 15 minuta, tako da nema zapreke nekome pomoći na ulici, u trgovini ili tramvaju - istaknula je Ana Puljak, dr. med., voditeljica Odjela za promicanje zdravlja NZJZ „Dr. Andrija Štampar“ dodajući da osobne asistente tretiraju kao članove obitelji te se na njih odnose iste mjere.
– Epidemiološke mjere gluhoslijepe ljude stavljaju u dvostruku izolaciju, a pridržavanje propisanih mjera je gotovo nemoguće. Primjerice, u uputama za pružanje usluga osobnog asistenta koje propisuje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku savjetuju da se podrška organizira u krugu obitelji. Većina gluhoslijepih žive sami ili s partnerom koji je također gluhoslijep, a uglavnom je riječ o starijoj populaciji koja na taj način ostaje bez skrbi i informacija – ističe predsjednica Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir Sanja Tarczay.
Dodaje kako su upravo radi toga u Savezu Dodir čitavo vrijeme tijekom korone aktivno pomagali svojim članovima posjećujući ih kod kuće, donoseći im namirnice i potrepštine.
– U drugoj mjeri Ministarstva stoji da bi usluge asistenta trebale biti minimalne i uz zaštitnu opremu. Kad je korona tek krenula, mi smo bili zadnji u lancu koji su mogli dobiti maske i rukavice jer se sve razgrabilo. S druge strane, naši korisnici su uglavnom vrlo siromašni, starije životne dobi i nemaju računalo uz pomoć kojeg bi mogli doći do informacija o tome što se zbiva. To znači da su naši asistenti i prevoditelji morali doći izravno k njima kako bi se pokrile sve dnevne potrebe – kazala je Tarczay.
Preporuke globalne zajednice gluhoslijepih osoba uključujući Svjetsku federaciju gluhoslijepih osoba, Afričke federacije gluhoslijepih osoba, Latinoameričku federaciju gluhoslijepih osoba te Europsku uniju gluhoslijepih osoba izdali su dokument u kojem naglašavaju kako izbjeći dvostruku izolaciju gluhoslijepih, a savez Dodir je taj dokument poslao i relevantnim organizacijama u Hrvatskoj. Kažu kako nisu dobili nikakav odgovor nadležnih institucija vezano za prilagodbu epidemioloških mjera i preporuka sukladno specifičnim potrebama gluhoslijepih.
- Međutim isto tako Španjolska ambasada u RH se istaknula kao izuzetak i dobar primjer drugima čestitavši dan gluhoslijepih osoba, na rođendan Helen Keller, najpoznatije gluhoslijepe aktivistice i književnice – zaključila je Tarczay.