Hrvatski državni arhiv je najveća kuća tajni u Hrvatskoj. Nalaze se na najneočekivanijim mjestima. U arhivu su stotine tisuća, milijuni spisa. Ako niste profesionalni povjesničar, arhivist ili štogod slično, treba vam dobar i pouzdan vodič za kretanje kroz to more ezoterične povijesti. Treba znati zbirke, signature, sudbine koje se prepliću. Jugoslavija, komunisti, partija, ustaše, Udba, RAVSIGUR, Kvaternik, Krajačić, Vranešić, Mara Pavelić - sve je tu, samo treba znati - gdje.
Zapravo, sve je tu samo naizgled. Svaka je vlast “čistila” sve što je stigla - iz policijskih su dossiera vađeni dijelovi spisa koji mogu kompromitirati nekoga (za napad ili obranu), neki spisi nikad nisu došli do arhiva, a neke privatne zbirke sadrže više relevantne povijesti nego ovo, najvažnije i najreferentnije vrelo. Čovjek bi pomislio da je o NDH sve rečeno. Socijalistički su povjesničari imali 45 godina na raspolaganju, oni koji su došli iza njih imaju već skoro tri desetljeća. Pa ipak, ulazak u 2000 stranica opširan dossier Ante Pavelića dovodi do zaprepaštenja. Kao da ste ušli u neku Alibabinu pećinu sa skrivenim blagom! Već na prvih stotinjak kartica različitih dokumenata nalijećete na činjenice koje nikad nisu objavljivane, ni u starom ni u novom režimu. Pavelićeve ljubavnice, odgoj djece, odnos sa ženom Marom, karakteri i život starih mu roditelja - sve je to Udba istražila do u najsitniji detalj, sve su znali, sve otkrili - i ništa, ili skoro ništa od svega toga nije u historiografiji srednje struje objavljeno, iako je riječ o prvorazrednoj karakterološkoj građi, koja Pavelića i njegov krvavi režim - koji je samo demoniziran ili slavljen, bez pokušaja da se njegove aktere na nekoj dubljoj razini razumije. Pa i o Macbethu ili Richardu III. napisane su drame, ne zato što su bili sjajni ljudi, nego zato što su bili dramske persone, negativci, zločinci od formata.
Prikupljajući materijale za knjigu “Tajni dossier s dvora - spletke, seks i krvavi lov” koju smo zajednički radili Goran Gavranović i ja, u arhivu sam bivao sve više i više iznenađen otkrićima koja su se nizala na serijskoj vrpci. Tako u iskazu Vladimira Košaka, ministra riznice NDH, koji je dao u zatvoru Udbe prije suđenja i strijeljanja, čitamo kako je Ante Pavelić imao “duže uši nego bilo koji drugi poznati primjerak ljudske vrste”. U detalje se opisuju njegovi odnosi sa ženom, djecom, podređenima, metode i tehnike vlasti. Svakoga dana izlazio je u jutro na jahanje s gradonačelnikom Zagreba dr. Wernerom, koji mu je ujutro pričao tračeve a svi su mu se podsmjehivali jer je bio tragično neobrazovan gospon gradonačelnik, skoro kao danas.
- Pavelić je bolovao od šećerne bolesti i zbog toga je bio umjeren u piću, pa je pio samo neko specijalno vino s vrlo niskim procentom alkohola. Prije emigracije, a navodno i za emigracije, bio je u stanju podnijeti veće količine alkohola, a da nije pokazivao znakove pijanstva. Pušio je vanredno mnogo / preko 100 cigareta dnevno/, ali specijalno za njega pravljene, lagane cigarete (zvale su se Ustaša). Pavelić je bolovao još i na nogama i nije lagano hodao, pa se je početkom 1945. godine podvrgavao operaciji čvorova žila, koji su mu bili na nogama iskočili - piše Košak.
- U razgovoru i u nastupu bio je Pavelić vrlo ugodan a ostavljao je i osjećaj unutarnje sigurnosti, i to kako kod vanjskih posjetilaca, tako i kod vlastite okoline - piše Danijel Uvanović, urednik Hrvatskog naroda, pa nastavlja:
- Pavelićev način rada bio je okarakterisan s tri glavna momenta. Tu je u prvom redu bilo izbjegavanje foruma. Postojali su npr. ministri, ali sjednice vlade je vrlo nerado i vrlo rijetko pozivao. Postojali su i ‘doglavnici’, ali se ne pamti da je bila ikada održana zajednica Doglavničkog vijeća. Drugo, najpretežniji dio njegove djelatnosti odvijao se u ‘četiri oka’.
On je primao razne svoje referente pojedinačno, izdavao im neposredno naloge itd. Iz prve dvije slijedi i treća karakteristika, a to je već spominjana njegova ‘konspirativnost’. Gotovo on nikada ne bi jednome referentu rekao što je s drugim već dogovorio i sl. Ta je konspirativnost išla tako daleko da je konačno za mnogo grana državne uprave, a posebice za unutarnju upravu, pored oficijelnih referenata, imao još i svoje naročite ‘tajne’ referente za pojedina pitanja. (...)
S prednjim je vezi i njegovo nastojanje da bude ‘realan političar’. Taj njegov ‘realizam’ odveo ga je sredinom 20-ih godina i u Beograd na razgovore s prvim predstavnikom velikosrpske hegemonije Nikolom Pašićem, pa se čulo pripovjedati kao autentično da je samo smrt Pašićeva osujetila da nije došlo do osnutka ekspoziture radikalne partije među Hrvatima pod vodstvom Pavelićevim. Taj realizam vodi ga i do sklapanja ugovora i o kolaboraciji s Mussolinijem, kao i do konačne kolaboracije s Nijemcima.
Navedeni Pavelićev ‘realizam’ mogao bi se nazvati i drugim imenom, a to je ‘težnja za ličnom vlašću pod svaku cijenu’, koja se je naročito očitovala u odnosu spram Talijana i Nijemaca za vrijeme NDH. Košak priča da je Pavelić navodno tukao ženu, a da je s Marom Pavelić u emigraciji - ljubovao Dido Kvaternik!
- U Pavelićevu obiteljskom životu prije njegove emigracije kruži jedna verzija, prema kojoj je bio vrlo loš - kaže Košak pa nastavlja: “Navodno, da je on bio kod kuće grub i brutalan te je tukao ženu. Tad je ona češće puta na večer znala pobjeći od kuće i skloniti se u stanu dr. Mile Budaka. Pavelić je onda, navodno, običavao dolaziti po nju, pa bi se mirili itd. Inače, utisci o njegovu obiteljskom životu su posve obrnuti, pa ili gornja verzija nije odgovarala istini ili se je odnos Pavelića prema njegovoj obitelji, odnosno specijalno prema ženi, tijekom emigracije bitno preobrazio.
Prema zapažanjima, Pavelić je bio najuže i najintimnije povezan sa svojom obitelji, a naročito sa ženom. Gotovo ni jedna audijencija, odnosno referat kod Pavelića, nije prošao, a da ga žena nije barem jedan put nazvala telefonom. A ne samo da je između njih bio tako čest kontakt, nego se je radilo o pravom seksualnom sužanjstvu Pavelića u odnosu spram njegove žene, koja je bila vrlo jakih seksualnih nagona i interesa. Bilo je mnijenje mnogih, da Pavelić u seksualnom pogledu nije imao posla ni s jednom drugom ženskom osobom, osim s vlastitom ženom, a ima ih koji su u njegovu seksualnom odnosu nalazili patološke momente, pa također jedan od razloga i uzroka Pavelićeva krvološtva.
Tako je pred kapitulaciju u aprilu 1945. pripovijedao Eugen Kvaternik da je tijekom 1942. godine bio jednom pozvan da dođe poslije ručka na crnu kavu u Pavelićevu vilu na Rebru. On je ušao nenajavljen u salon u kojemu su sjedili Pavelić i Pavelićka u foteljama i razgovarali. Kad su primijetili Kvaternika, naglo su se razmaknuli te bili oboje vrlo crveni i u neprilici. Kvaternik je još prije, nego što su ga primijetili, čuo da razgovaraju o nekim smaknućima, pa je imao dojam da se oni tako, razgovarajući o krvavim stvarima, seksualno iživljavaju i bez međusobnog fizičkog kontakta.
Tu bi trebalo medicinskog predznanja, da se može navedenu dijagnozu dalje analizirati, ali se mora reći da su svi utisci bili da je u odnosu između Pavelića i njegove žene bilo nešto seksualno - patološkoga, diktiranoga po njoj”. Takvih stranica u spisu o Paveliću je na desetke, ali nikad nisu objelodanjeni. Zašto? To sam se morao zapitati. Socijalistička historiografija - koja je kao temelj imala marksističku teoriju o zakonomjernom kretanju povijesti - vjerojatno je takve detalje ocjenjivala odveć trivijalnima, privatnima, nevažnima...
Povijest ide po svojim zakonima, od prvobitne zajednice preko socijalizma prema komunizmu, i što je sad tu važno je li Pavelić imao šećernu bolest, je li varao Maru s jednom ili više žena - ili joj je bio slijepo odan - kad je u toj povijesti ionako završio na smetlištu. Postsocijalistički povjesničari slabo su se bavili Pavelićem, valjda iz straha da ne budu proglašeni apologetima, pa je ovo more indiskrecija ostalo nama, u 24sata, zbog čega svakako ne možemo osjećati nezadovoljstvo. Svaki spis iz dossiera Pavelić predstavlja otkriće.
Slavko Kvaternik je napisao cijelu knjigu, ali i nekoliko manje opširnih elaborata o Paveliću, ustaškom pokretu, pojedinim važnim ličnostima... Kao stari austrougarski časnik, Kvaternik je obrazovan, pismen, fluentan i vrlo rječit. Takav je i general Ivan Perčević, zadužen za odlikovanja. Vjekoslav Servatzy, jedan od ključnih Pavelićevih suradnika iz emigracije - cijeli njegov elaborat “Tko je tko u NDH” sastavni je dio ove knjige - čudan je tip okorjele naivčine. Dok je Slavko Kvaternik - realistično - opisivao Pavelića kao okorjelog makijavelista, Servatzy opisuje poglavnika s ljubavlju i toplinom, kao istinskog idealista, kojemu je na srcu samo dobrobit NDH, dok mu računicu kvare sebični i pokvareni “nastaše”, naročito okorjeli krvoloci iz obitelji Kvaternik, Slavko, Dido i Ljubo, župan bihaćki.
Evo dijelova Servatzyjeva elaborata o Paveliću i ustaškim čelnicima:
Pozitivno: Pavelić je osobito sposoban, dalekovidan političar koji realno prosuđuje svoj položaj, prozire namjere svojih saveznika i točno predviđa razne događaje u budućnosti. Energičan, ali dobar po naravi, idealist bez trunka materijalizma, požrtvovan i dobar drug, cijeni sposobnost i konstruktivni rad svojih suradnika. Dobar suprug i nježan otac. Ne pije i nije odan ikojoj strasti. Ljubi neizmjerno svoju domovinu i narod, a sav mu je rad usmjeren da mu pomogne. Osobito autoritativne naravi.
Negativno: Pristupačan laskanju, podliježe uplivu svoje okoline, koja njegovu dobrotu izrabljuje u svoje osobne svrhe. Slab psiholog, rijetko uspijeva postaviti prave ljude na prava odgovarajuća mjesta. U političkim odlukama stjecajem prilika podliježe pritisku saveznika. Za suradnike uzima i političke protivnike koji ništa ne znače negoli izrabljivanje političke konjunkture.
Slijede opisi suradnika, od kojih izdvajamo opis oca i sina Kvaternika.
- Vojskovođa, krilnik, doglavnik - Slavko Kvaternik vitez: Nasilan, uobražen, puzavcima osobito pristupačan, slavohlepan, ženskar i pijanac, a nasljedno opterećen, prigrabio svu vlast, a svim sredstvima nastojio postrojiti veliku vojsku, da može igrati ulogu Napoleona, bez obzira na nepobitnu činjenicu, da je god. 1941.-1942. u najboljem slučaju postojala mogućnost za uspostavu vojske od najviše stotinu tisuća za koje smo mogli imati odgovarajući broj časnika nacionalista, i to polovicu ustaša i polovicu domobrana. Još prilikom sastanka kod Poglavnika smo / u Bresci / ja i pokojni Duić s njim došli u ozbiljan sukob jer nam se htjeo narinuti. Davna je stanje između nas ustaša i njega postalo nepodnošljivo, jer nas je njegova laktaška i pljačkaška časnička klika htjela podjarmiti i progutati u domobranstvo. Na čelu oporbe se nalazio tad ustaški časnik - satnik V. Servatzy, kojega je Kvaternik iz Zagreba uklonio, davši ga po poglavniku imenovati zapovjednikom postojećih ustaških postrojbi u Vojnoj Krajini / duž Drine, Sandžaka i Crne Gore /. (Servatzy o sebi, jasno, piše u trećem licu, op.p.) Zapovijedao je svima, dapače i poglavniku na svoj nasilan način. Na zahtjev Nijemaca interniran u Hrvatsku. Država u državi, prvi zloduh Hrvata, ostavio iza sebe samo svoju kliku koja se je poslije rasula. Potrošio silne milijune u svoj stan, zgradu maršalata i u svoj posjed u Petrinji.
Ustaški pukovnik P.T.B. - Eugen / tzv. Dido / Kvaternik Glavni ravnatelj za javni red i sigurnost i zapovjednik UNS-a (ustaške nadzorne službe).
Pravi sin svoga oca, častohlepan i uobražen u svoje znanje i umijeće, inače vrlo ljubazan i privlačiv s vrlo dobrim odgojem, bio diktator unutarnje uprave, a kao drug poglavnikov iz tamnice u Torinu uživao njegovo neograničeno povjerenje, tako da tad ministar unutarnjih poslova dr. Artuković nije uopće došao do izražaja. Uveo eru takozvane “odmazde” po njemačkom stilu / 100 za 1/ koja se nije mogla održati te progon i uništavanje Židova kao nosioca svih zala, poroka, slobodnog zidarstva i internacionalizma. Progon i likvidiranje Cigana, a u prvom redu vodećih pravoslavaca, osnivao zatočeničke logore i ustašku obranu. Da dostigne Himmlera, postrojio Ustašku nadzornu službu / UNS / i na taj način imao pravo nadzora i nad samim ministrima, dok mu to pravo s posebnim zakonom o stegovnom postupku za ministre nije oduzeto.
Stvarno bio diktator, arbiter života i smrti u NDH, a po naravi kukavica i plašljiv kao zec, svakako, vrlo zanimljiv, rekao bih patološki tip, posebne malo poznate vrsti. Likvidiranje masovno je smatrao državnom potrebom, a koljače je u svakom pogledu štitio, iako je bio čvrsto uvjeren da će isti s vremenom postati opasni i za vlastitu okolinu. No ‘tada ćemo i njih likvidirati’, rekao bi, što je kasnije zbilja i uslijedilo. Svakako nasljedno opterećen kao i otac mu vojskovođa Slavko, te Ljubo i Ozren, a kanda nije bio iznimka ni njihov slavni pređa Rakovački Kvaternik, koji je kao uzor-Hrvat sa šačicom junaka htio pokušati otresti se austrougarskog čeličnog jarma nad Hrvatima. Postao je opasan za opstanak NDH, a likvidirati ga se nije smjelo i s privolom Nijemaca interniran skupa s ocem u Slovačkoj, gdje je kao i otac mu stalno primao mastne doplatke od naše države /opet slabost poglavnika da od sebe bezobzirno odbaci sve što ne valja /.
Toliko od Servatzyja. General Ivan Perčević opisuje, pak, na tridesetak kartica dojmljivog štiva Pavelićev posjet Hitleru u Vinici, u Ukrajini, odakle on i Von Paulus vode napad. “Hitler nas je primio u jednoj velikoj sobi, dobroj, ali ne luksuzno uređenoj, s mnogim foteljama i nekoliko divana. Kod njega su bili, osim Pavelića, Kasche, Ribbentrop, Keitel i Glaize. Pavelić nas je predstavio, mene prvo, kao najstarijeg, i kaže da me je sobom uzeo da mu pomažem kod dodjeljivanja odlikovanja jer sam glavar toga ureda. Na to me Hitler gleda i reče da ću mnogo posla imati. Najdulje govorio je s Francetićem, rekao mu je da je o njemu već čuo i zanimao se je za ustašku vojsku i njihove vojničke operacije. Onda nam nudio da sjednemo, pa on stojeći držao oko četvrt sata govor, kako će ‘on’ sad nastaviti rat na istočnom bojištu do pobjede, kako će ‘on’ onda novu Evropu preuzeti, učinio je dojam fanatika i profesora koji govori sa svojim pitomcima, sam sebe isticajući. Poslije nas otpustio i dao nam ruku. Stigli smo nakon sedam sati na večer u Vinici. Žurno smo se umili i presvukli, jer u 8 sati je bila u istom hotelu, u kome su samo časnici stanovali, večera, koju je Ribbentrop priredio u počast Pavelića. Prisustvovali smo mi, koji smo iz Zagreba došli, Ribbentrop i još jedan njemački viši general glavnog stana. Kratka zdravica Ribbentropa, a isto tako kratki odgovor Pavelića na njemačkom. Za vrijeme večeranja se govorilo ništa osobito o političkim ili vojničkim stvarima, samo me Glaize, koji je kraj mene sjedio, par puta upozorio kako Ribbentrop napuhnuto govori, on ga naime ne trpi. Inače vlada u društvu dobro raspoloženje. U 10 sati smo se oprostili, Pavelić je bio umoran. Bio mu je to prvi lijet, a k tomu još preko pet sati u takvim visinama.”
“Sjedio sam kraj jednog njemačkog pukovnika glavnog stožera, koji mi je povjerio, kako je šteta da prijedlog vojske za suradnju Ukrajinaca kod uporabe okupirane zemlje nije bilo na mjerodavnom mjestu uvažen, iako nema partizana kao u bijeloj Rusiji sa svojim ogromnim šumama, ipak ima nepotrebne poteškoće jer njemačka uprava ne shvaća duh Slavena, ali on se nada poboljšanju, jer su novi prijedlog predložili. Nedaleko meni je sjedio puk. Prebeg, a čujem kako govori sa susjedom o suprugama. Taj njemački časnik ga je jednom pitao da li bi htjeo govoriti sa suprugom u Zagrebu. Prebeg mu kaže, rado, ali to je nemoguće, na to taj časnik skoči van i vrati se nakon jedva 20 minuta te javi Paveliću da je njegova gđa na telefonu. I zbilja Pavelić i Prebeg govorili su sa svojim ženama, a kako su rekli, čuli su vrlo dobro zračni razmak Stari Bielsk - Zagreb, barem 2700 km, a telefonska veza išla preko Berlina, što znači jednu daljinu od barem 3500 km. Nakon večere odlikovao je Pavelić i par stožernika časnika (među njima onoga koji je omogućio telefonski razgovor sa Zagrebom). Kako je general Weich već imao najveći stupanj Ordena krune kralja Zvonimira, nije bio odlikovan. Ante Pavelić će, u emigraciji, ovako opisati taj susret s Hitlerom:
- Ja nisam poveo sa sobom niti jednog ministra, nego samo kojega generala vojske i ustaškog pukovnika Juru Francetića, koji je već postao glasovit, ne samo radi njegove neobične hrabrosti, nego i radi njegove izvanredne sposobnosti kao stratega u borbi protiv boljševika na bojnom polju. Na dugačkom stolu bile su već priređene vojne karte za raspravljati vojnu situaciju, ali prije toga obrati se Hitler meni i reče mi: ‘Čestitam vam za velike napretke koje je postigla vaša vojska, a naročito vaše ustaške trupe. Znam da ste se nalazili pred teškom situacijom i da nije bilo lako konsolidirati vojsku i državu u punom tijeku rata, tim više što imate onu hipoteku odstupka (ustupka) jednog dijela Dalmacije Italiji, ali uza to poznato mi je da je država učvršćena i da su ustaške trupe ‘erstklassig’ (prvorazredne). Ja sam mu se zahvalio i pogledao generale Löhra i Glaisea.
Obojica su gledali u pod, oborenim očima i dugim licima. Bio sam shvatio. Hitler je htio onom čestitkom baš naglasiti i obznaniti im da je on imao druge, bolje, informacije od onih što su mu oni pribavili. Knjiga “Tajni dossier s dvora - spletke, seks i krvavi lov - ima i nastavak detaljnih zapisa Ante Moškova, zapovjednika PTS-a, koji su većim dijelom objavljeni u prethodnom velikom hitu “Ispovijed iz pakla, uspon i pad Ante Pavelića”, koja je u rekordnom roku planula u dvije naklade. Hrvatsko tržište očito dobro prima životne, dokumentirane, neideologizirane priče koje pokazuju kakvi su stvarno bili ljudi koji su nam krojili sudbine. OK, znali smo da su bili krvavi - ali sad znamo i da su bili od krvi i mesa...
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: