Pitanje koje gotovo svaka žena žrtva zlostavljanja čuje je: "Zašto i dalje ostaješ s njim?" Drugi ljudi to ne razumiju, a ne shvaćaju to ni same žrtve. 

Psiholog Robert Ly Lifton proučavao je ciklus "ispiranja mozga" žrtava obiteljskog nasilja. Taktike koje zlostavljač koristi vrlo su slične onima koji se upotrebljavaju kod ratnih zarobljenika ili kod pripadnika kultova. 

To se događa u koracima i evo kako izgleda:

1. Napada njezin identitet

Kada netko pokušava kontrolirati drugu osobu, tada krene s napadom na njegov osjećaj samoga sebe, njegov identitet. Počinje žrtvi govoriti stvari tipa:

• "Ti si drolja."
• "Ti si bezvrijedna."
• "Nisi dobra majka." 
• "Ružna si, nitko te ne bi želio."

Takvi napadi ponavljaju se danima, tjednima, a ponekad i godinama. Kao rezultat toga, žrtva postaje dezorijentirana, zbunjena i počinje sumnjati u sve u što je vjerovala da je istina. Na kraju usvaja ta nametnuta uvjerenja.

Ideja ispiranja mozga je uništiti stari identitet i zamijeniti ga novim, onim koji se podudara s vjerovanjima, vrijednostima i idejama manipulatora. Učinci napada na identitet mogu trajati dugo nakon što žrtva više nije izložena nasilnoj situaciji.

Foto: Dreamstime

2. Uspostavljanje krivnje

Krivnja je učinkovita taktika u kontroli uma i uspostavlja se na različite načine. Zlostavljač kritizira žrtvu iz bilo kojeg razloga, malog, velikog ili bez razloga.

• "Ovo je tvoja krivica."
• "Natjerala si me da to učinim."

Zlostavljač će uzeti malu manu i maksimalno je preuveličati. Prebacit će odgovornost za svoje postupke na žrtvu ili opravdati vlastito ponašanje krivnjom žrtve. 

• "Da mi se nisi obratila, ne bih te morao udariti".

Zlostavljač će u žrtvu usaditi osjećaj krivnje zbog toga što se ne slaže s njim ili ne ispunjava njegova iznimno velika očekivanja. Može je uvjeriti kako zaslužuje to što joj se događa. 

Nakon napada na identitet, stalne kritike rezultiraju time da žrtva vjeruje kako je kažnjavanje i zlostavljanje opravdano. Krivnja se lako može pretvoriti u sram kada se internalizira. Stvaranje osjećaja krivnje, poniženja i srama uništava samopouzdanje.

Žrtva se počinje osjećati krivom cijelo vrijeme i sve što radi ili kaže je - pogrešno. Kada se srami, žrtva se više ne osjeća loše zbog stvari koje je učinila, počinje se osjećati loše jer vjeruje da je ona loša osoba.

Foto: Dreamstime

3. Izdaja samoga sebe

Jednom kada žrtva postane preplavljena krivnjom i sramom, počinje napuštati vlastite potrebe i odlučivati štetno za vlastitu dobrobit. Žrtva zlostavljanja prekida komunikaciju s obitelji i prijateljima, a tada započinje izolacija - zlostavljač smatra da su obitelj i prijatelji prijetnja za njihov odnos.

Čak će ih kriviti zbog problema u vezi. Žrtva izdaje vlastita uvjerenja i ljude kod kojih su osjetili lojalnost, a to u njima povećava sram i krivnju te u konačnici im srozava samopouzdanje i remeti svijest o samome sebi. Sve to rezultira time da žrtva postaje sve izoliranija i sve više ovisna o zlostavljaču.

Foto: Thinkstock

4. Prijelomna točka

U ovom trenutku žrtva se više ne prepoznaje, ne zna više tko je. Možda je izgubila dodir sa stvarnošću. Tu se radi o tehnici izluđivanja koju zlostavljači koriste kako bi žrtvu gurnuli preko ruba. To je pokušaj jedne osobe da prebriše stvarnost druge. Na primjer, ovakvim riječima:

• "Luda si.... to se nikada nije dogodilo."
• "Izmišljaš, to je samo u tvojoj glavi."
• "Paranoična si."

Žrtva je zbunjena i dezorijentirana od izluđivanja i punjenja njezinog mozga iskrivljenom verzijom stvarnosti. Žrtva se stalno preispituje i osjeća se kao da je luda i/ili se osjeća depresivno, tjeskobno, traumatizirano, a pojavljuju se i drugi negativni emocionalni i fizički simptomi poput nesanice i paranoje.

Neki to mogu nazvati "živčanim slomom." Živčani slom je točka iscrpljenosti proizašla iz dužeg razdoblja ekstremne tjeskobe. Ogromna tjeskoba, depresija i stres dovode do osjećaja bespomoćnosti, beznadnosti i apsolutne iscrpljenosti. 

Sposobnost žrtve da u ovoj fazi razmišlja i rasuđuje ozbiljno je ugrožena. Postaje privremeno nesposobna normalno funkcionirati u svakodnevnom životu.

Foto: Dreamstime

5. Olakšanje i prilika

Upravo kada žrtva sve to doslovno više ne može podnijeti, zlostavljač postaje blaži i priušti joj kratke epizode ljubaznosti. Tada, usred psihološkog zlostavljanja, žrtva osjeća duboku zahvalnost zbog tih mrvica koje dobiva, a razmjer te zahvalnosti je pretjerano nerealan.

Budući da je percepcija žrtve poremećena, mali čin ljubaznosti mijenja njezine emocije na olakšanje i osjećaj divljenja. Kako su takvi potezi zlostavljača vrlo rijetki, reakcija na njih je preuveličana. 

Ono što žrtva u tim rijetkim trenucima dobiva od zlostavljača je, na primjer, čaša vode, zagrljaj ili kompliment. To može dovesti do osjećaja lažne nade i u žrtvi stvara osjećaj odgovornosti kako sad mora biti još bolja, truditi se više, a sve to zbog nade da će ti trenuci ljubaznosti postati češći. 

Ove nepredvidive reakcije štetne su za mentalno blagostanje, samopouzdanje i samopoštovanje. Zlostavljač može jedan dan biti takav, a drugi potpuno drugačiji. Ta nepredvidljivost izaziva veliku količinu stresa i tjeskobe.

6. Prinudno priznanje

Žrtva je toliko zahvalna zbog male geste ljubaznosti između perioda zlostavljanja i manipulacije da se počinje slagati s kritikama. Po prvi put u procesu ispiranja mozga žrtva je suočena s jakim kontrastom između oštre kritike i zlostavljanja, i osjećaja olakšanja. 

U ovim trenucima žrtva gleda u svoju nutrinu i pokušava pronaći one "zle" dijelove sebe te ih pokušava ukloniti iz svakog dijela svojeg bića. To izravno vodi do njezinog novog identiteta.

Žrtva počinje stjecati uvjerenja i vrijednosti koje joj je zlostavljač usadio. U ovom trenutku žrtva je spremna ne reći ništa i šutjeti, a sve zbog nade da će ponovno proživjeti one kratke trenutke ljubaznosti.

Foto: Pixabay

7. Usmjeravanje krivnje

Žrtva ne zna što je učinila krivo, samo zna da je kriva. Počinje osjećati krivnju zbog toga tko je i zbog uvjerenja koje je imala. To stvara prazninu i priliku da zlostavljač još više učvrsti nametnuti osjećaj krivnje za sve što zamisli.

Žrtva postaje uvjerena kako njezin sustav vjerovanja taj koji uzrokuje probleme - što više prihvaća način razmišljanja zlostavljača, to se više srami toga tko je ona zaista. U osnovi, ovo je period kada žrtva počinje usvajati novi način razmišljanja i odustaje od starog.

Foto: Fotolia

8. Potpuno odbacivanje identiteta

U ovoj fazi žrtva je postala svjesna da nije toliko loša, ali sustav vjerovanja koji ima je jako loš, a iz toga se može izvući tako da kompletno promijeni taj sustav. Počinje priznavati da je njezin bivši sustav vjerovanja bio loš kao i ljudi koji su s tim povezani.

Nakon punog priznanja, proces odbacivanja starog identiteta je završen. Sada joj zlostavljač nudi novi identitet - prenosi portal msmagazine.com.

Treba imati na umu da zlostavljanje može biti uspješno samo ako se događa u tišini. Ukoliko se nalazite u ovakvoj situaciji, što prije potražite pomoć. Nemojte šutjeti, razgovarajte s nekime o tome, ne držite sve te loše osjećaje u sebi. Najteže je napraviti prvi korak, no kasnije ćete biti ponosni na sebe.

Nemate se razloga sramiti - razlog za sram može imati jedino onaj tko vas zlostavlja. I ne zaboravite, svi ljudi su jednako vrijedni i nitko, baš nitko vas nema pravo uvjeravati da ste bezvrijedni, ponižavati vas, nanositi vam fizičku i psihičku bol.