Otkako se 2011. sa suprugom Janom preselio u Slovačku, mailovi što ih Britanac rođen 1979. kao Robert Sutton prima često počinju s “Dragi gospodine Ovčosirić”. Nije riječ ni o kakvoj podvali, Robert je stupivši u brak sa slovačkim prevoditeljem Janom svoje britansko prezime zamijenio njegovim te kao Robert Bryndza čitateljima diljem svijeta postao prepoznatljiv po izrazito uspješnim trilerima i krimićima. No bryndza” je i jedna od najpopularnijih vrsta slovačkog ovčjeg sira, nešto poput našeg paškog. A Robert se ni nakon osam godina ne osjeća dovoljno sigurnim u svoje znanje slovačkog pa se sve poruke koje primi prevode izravno na engleski. Isto tako, iako godinama posjećuje hrvatsku obalu, nikad nije probao naš najproslavljeniji mljekarski proizvod. Možda zato što uglavnom posjećuje Krk, najčešće u proljeće ili ranu jesen, no jednom je ondje proveo i cijeli prosinac. Za tog je boravka i napravio nacrt svojeg prvog objavljenog romana.
“Bio je to moj posljednji pokušaj da postanem pisac. Imao sam još samo mjesec dana prije nego što potražim stalan posao, tu priču sam morao jako brzo napisati.” Rad pod pritiskom, očito, dio je formule Bryndzina uspjeha jer roman je po objavljivanju u Slovačkoj stekao status bestselera, preveden je i na autorov materinji engleski te je odškrinuo vrata njegovim kasnijim uspješnicama. Tome je, osim piščeva duhovitog i vrckavog stila, pridonijela i tema jer priča u nas neprevedenog Bryndzina prvijenca “Lost in Crazytown” temeljena je na iskustvima što su ih on i Jan stekli za godine provedene u Los Angelesu, u stanu tek nekoliko blokova udaljenom od Hollywood Boulevarda. Ako je vjerovati kritici, roman je satirično prokazivanje svega onoga što je u Hollywoodu duboko pogrešno. U toj priči Hollywood pokušava proždrijeti Filipa, mladoga gay Slovaka, čiji se snovi o poslu holivudskog modnog stilista počinju rušiti nakon što upozna Veronicu, glumicu koja će učiniti sve da oživi svoju gotovo ugaslu karijeru. Življenje lažnog života i održavanje predstave za medije ne čine joj se prevelikom žrtvom.
“U jednom te trenutku vole, obožavaju, a u drugom više nitko ne obraća pozornost na tebe što je i gore nego da te mrze. Tako to ide u filmskoj industriji. Ta knjiga je i izraz moje frustracije Hollywoodom. Preselili smo se u Ameriku i htio sam se ondje probiti kao pisac, no to se pokazalo jako teškim. Nakon godinu dana ostali smo bez novca, nismo si mogli priuštiti ni vizu. Bili smo siromašni u Los Angelesu, a u tom gradu ti novac treba više nego drugdje. Bio je to moj odgovor teškoj godini, baš sam se istresao u knjizi.” No i prije nego što je na hrvatskom otoku napisao skicu kojom će zaraditi prvih 500 eura autorskog predujma, Bryndza je pisao o Hrvatskoj. I to kroz - kabaretsku točku. Bilo je to, prisjeća se, prije više od deset godina. Do tog je trenutka honorarčio kao glumac u London Dungeons što je, kako kaže, “kao rad u Disneylandu samo s mnogo manjom zaradom”.
“Croatian Magic Sensation” prvo je što je ikad napisao, a da potom nije završilo u smeću. Dečko njegove prijateljice i glumačke partnerice Alex Francis bio je Hrvat, a ona se u Hrvatsku zaljubila toliko da je krenula na ubrzani tečaj hrvatskog i postala redoviti gost druženja u hrvatskom veleposlanstvu. “Alex i ja dobili smo ponudu da za 50 funti izvedemo desetominutni skeč. Predložio sam da to bude neka mađioničarska točka, a kako nitko nije glumio hrvatske likove, Alex je predložila da mi postanemo Branko i Branka Bandić, imigrantski par koji dolazi u London kako bi Englezima prodavao svoju magiju. Prezime smo odabrali slučajno, nismo ciljali na zagrebačkog gradonačelnika. Uostalom, koliko čujem, Branko mu nije baš sličan.” Bryndzin Branko, latentni homoseksualac, pod pritiskom religiozne okoline ženi Branku, “ženu koju nitko drugi nije htio”, a svoju seksualnost pokušava prikriti i ustezanje od seksualnih odnosa u braku opravdati političkim razlozima. Kao da bi mu pred Brankom koja figurira više nego što postoji, ženom čija je uloga svedena na jednostavne rečenice kvalitete pozadinskog šuma, i trebala isprika.
“Optuženi smo da se Hrvatima izrugujemo, ali samo smo htjeli prikazati kulturu toliko drugačiju, otvoreniju od uštogljene Engleske. Ta je točka priča o paru u potrazi za srećom i novim početkom daleko od doma.” No skečevi su često najbolji način za suočavanje sa zbiljom pa se pitanja o položaju žena i pravima homoseksualaca u istočnoeuropskim zemljama nikako ne mogu izbjeći. “Mislim da pitanja seksualnih sloboda u političkom smislu nazaduju. Europom vladaju desničarske vlade i pokreti koji homoseksualne brakove i posvojenja koriste kao alat za dobivanje izbora. Kako Zapad nazaduje, čini mi se da su neke stvari u istočnoj Europi bolje nego prije desetak godina. No sve je uvijek pitanje jednakosti, svi pokreti za prava homoseksualaca nastaju iz potrebe za njom.
No to je tako masivno pitanje i mogu govoriti samo o svojem iskustvu, a ono je u Slovačkoj uvijek bilo samo pozitivno.” Ipak, ne očekuje da će Slovačka uskoro izabrati gay predsjednika. Iako je i nedavna pobjeda Zuzane Čaputove mnoge iznenadila. “To je sjajna vijest jer smo dugo osjećali da stvari u Slovačkoj idu u pogrešnom smjeru. Lani je u Slovačkoj ubijen novinar i to je izazvalo prosvjede protiv vlade. Predsjednička uloga jest samo ceremonijalna, ali ona će predstavljati Slovačku na drugačiji način. Je li to znak poboljšanja društvenog položaja žena? Nadam se. Čaputova je razvedena samohrana majka, uz to i vrlo liberalna, a Slovačka slovi za vrlo konzervativnu i patrijarhalnu zemlju pa se nadam da će njezina pobjeda potaknuti više žena na ulazak u politiku.”
Imaju li žene u Velikoj Britaniji bolji tretman od onih u Slovačkoj? Je li to razlogom što je šestodijelni serijal o Eriki Foster, preveden na 28 jezika i prodan u 2,5 milijuna primjeraka, smjestio u južni London iako je Erika zapravo Slovakinja? “U tom sam dijelu Londona živio 13 godina i mislim da ga dobro poznajem. Htio sam multikulturalno društvo, gay likove, miješanje rasa... Smatram da je piščeva zadaća što vjernije prenijeti društvo koje oslikava i zato je London po mojem mišljenju bolja pozornica od Bratislave.” Nije, doduše, siguran je li ženama lakše nego u Slovačkoj, posebno radi li se o policijskim krugovima. Oni su još vrlo staromodni i primarno “muški” pa Eriku, iako se kao detektivka mnogo puta dokazala, isprva promatraju samo kao suprugu kolege, a potom i kao njegovu udovicu. Gubitak supruga bio je nužan za stvaranje dramskog sukoba koji se u jednakoj mjeri odvija ispod površine i ispoljava prema društvu.
Hoće li taj sukob biti pojačan ili oslabljen Brexitom, jer Erika se za svoju poziciju bori i kao imigrantica, Bryndza još nije odlučio. No siguran je da imigrant ska pozicija Eriki pruža mnogo slobode. “Nekad se, ako si predugo unutar nekog sustava, počneš pretvarati da su stvari bolje nego što doista jesu. Erika jasnije vidi razliku između stanja u Slovačkoj i Britaniji. Ondje još postoji sustav klasnih podjela, i to u svakom segmentu društva, ali kad ste u njega uronjeni, ne vidite to tako jasno. I meni se događa da te podjele u britanskom društvu sad vidim mnogo jasnije nego prije. Možda, ako ste stranac, smijete reći neke stvari koje se ‘domaćima’ ne bi opraštale.”
Naravno, jer već ste do neke mjere izolirani, a ne mogu vas izopćiti dvaput. Ili? Naravno da mogu, kaže mi Robert uz rezigniran osmijeh, mogućnost dvostruke izolacije uvijek postoji, posebno ako se u manjini, uz tvoj nacionalni, nađe i seksualni ili neki drugi identitet. “To može biti jako frustrirajuće, društvo pred tebe postavlja određene zahtjeve i očekuje da ih ispuniš, a ti ponekad ne možeš ili ne znaš. Ljudi često misle da je Erika policajka jer ja vjerujem u britanski policijski sustav. Upravo suprotno. Naravno, Britanci se osjećaju sigurno i vjeruju svojoj policiji, no meni lik policajke služi i za opisivanje vlastitih, sa stanjem u društvu povezanih frustracija. Pišem o svemu što se događa, društvenoj mobilnosti, nepravdama, razlikama između bogatih i siromašnih. Zato mi je bilo važno stvoriti lik djelatne policijske osobe.”
No junakinja njegova novog serijala, tek započetog romanom “Nine Elms”, privatna je istražiteljica imenom Kate Marshall. I ona je nekoć radila kao detektivka, no napušta policijski posao i nesputana strogim slovom zakona pokušava riješiti više od desetljeća stari slučaj. Odsustvo potrebe za slijepim praćenjem policijskih postupaka Bryndzi je donijelo golemo olakšanje, ali još nije gotov s Erikinom pričom. Mnogo je još toga na što Robert Bryndza kroz svoja dva serijala želi upozoriti. Svake se minute u svijetu dogodi neki oblik zločina nad ženama pa govor o tome smatra svojom odgovornošću. “Htio sam upozoriti i na nejednakost tretiranja zločina u medijima jer se neće jednako prikazati ubojstvo istočnoeuropske imigrantice i Britanke iz dobre obitelji. To je fenomen koliko i činjenica da se moji romani s muškim žrtvama prodaju lošije od onih u kojima su ubijene žene.
Možda to ima veze s paradigmom muškarca-zaštitnika u koju žene vjeruju koliko i muškarci.” Najviše ga, otkriva za kraj, iznenađuju pisma u kojima se čitatelji žale na uvođenje gay likova i njihove poljupce, no nitko se ne žali na brutalnost. “Ponekad se pitam kakvo je to društvo. Opet se vraćamo na pitanje jednakosti, često se te likove svodi samo na njihovu seksualnost, kao što se i mene često definira kao ‘gay’ pisca, a to je samo mali dio moje osobnosti.