Petar Rikić proputovao je svijet s motorom sa samo 19 godina 2009., obišao cijelu Ameriku od najsjevernije do najjužnije točke te bio na ekspediciji Ande-Amazona 2013./2014. Sada se ponovno vratio u amazonsku džunglu koju nam otkriva u svom trećem tekstu.

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.

Waorani (Huaorani) su malobrojni narod iz dubine Amazonije koji su se prije pedesetak godina prvi puta sreli s bijelim čovjekom. Do tog vremena njih oko 2000 bili su raspršeni u malim zajednicama, živjeli su na svom velikom teritoriju, govoreći svojim jezikom, ni ne znajući da je taj teritorij već godinama dio neke države, a isto tako ne znajući ni šta je to država.

Tradicionalne lovce i skupljače, zbog vrlo izražene borbenosti, okolni narodi prozivali su AUCA, što na jeziku Kichwa znači divljak. Vrlo impulzivnog karaktera, ratovali su sa svima tko im je došao blizu, a isto tako i između sebe, tako da im se zbog toga brojno stanje smanjivalo.

Jednoga dana, iznad krošanja svoje selve, kišne šume, ugledaše oni čudne leteće objekte i ljude kako im mašu iz njih. Uplašeni i zbunjeni, primijetiše da im bacaju neke stvari koje se mogu korisno upotrijebiti, a pogotovo mačete. Za ljude koji žive u drvenom dobu i koji se još ne služe ni kamenim oružjem, jer su im sva oruđa i oružja samo od drveta, to je bio šok.

Operacija Auca

Tako se zvala operacija kojom su, a tko bi drugi nego spasitelji svijeta američki misionari krenuli spasiti duše i urediti živote ovih divljaka. Iako su se oni selili samo unutar svog teritorija na kojemu žive tisućama godina, i gdje se bez ikakvih sprava za orijentaciju snalaze savršeno, spasioci svijeta se potrudiše uvjeriti ih da su zalutali i da im treba pomoć da nađu put.

Počeli su im oblačiti odjeću, jer ovi su okolo trčali goli, donositi im razne predmete, slikati se s njima, ponosni jer su ih uspjeli spasiti pakla, a i da se mogu malo i pohvaliti time, na prijateljskim čajankama u svojim bogatim domovima.

I potraja to neko kratko vrijeme dok Aucancima unutarnji glas ne reče, preljubazni su ovi bljedoliki. Uzmite koplja i riješite ih se. I učiniše to.

Zadaće su uglavnom podijeljene na dio koji obavljaju muški članovi, a to je lov, što se moglo jako dobro vidjeti po ožiljcima na njihovim tijelima. Nedostatak prsta, ugriz zmije i nedostatak oka su uobičajeni. Sudjelovao sam tako u lovu na kajmane, veprove, pirane, majmune, ptice...

Oko aviona ostade ležati pet misionara, a ljudi bez odjeće nestadoše u šumi. Kasnije je bilo još toga, al' nije to sad tema priče. Međutim, spasitelji se pokazaše zadivljujuće upornima i vještima, a srčanost šumskih ljudi postade im samo dodatni izazov. Promijeniše pristup i to dade neke rezultate.

Dio plemena, većina, odložiše ratna koplja i nastani se trajno postupno prihvaćajući utjecaje ovoga što mi nazivamo civilizacijom, a usput zbog neupućenosti i svih oblika prevara, otvoriše vrata šume za razne oblike iskorištavanja i devastacije, prihvaćajući neravnopravnu borbu za svoja prirodna prava, sa sustavom kojemu nisu dorasli.

Manji, a meni još draži dio, njih oko 300, zajednice Taromenane i Tagaeri odlučiše nastaviti starim stazama, odbijajući kontakte i povremeno ratovati sa svima na koje naiđu.

Obje skupine, svaka svojim načinom, borile su se s raznim oblicima invazije. Krali su im šumu, palili je da bi dobili polja, i naseljavali se, a neki su im i dalje nudili spas duše umirujući njihov temperament. Ovi zadnji, najprodorniji grade ceste i buše zemlju da bi uzeli naftu.

Tim cestama, u zoni najveće bioraznolikosti na planetu, i tim ljudima koji su vrlo bogati samim time što tu žive, civilizacija šalje ono što joj ne treba, a zauzvrat uzima ono što joj treba. Naftu, vodu, drvo, zlato...

I tako ta šaka ljudi koja živi u izobilju svega na svome teritoriju postade smetnja. Višak.

Krivi krak evolucije koji se našao na putu napretku i putu velikim kompanijama da u što kraćem roku po principu 'Zdrpi i briši' uzmu maksimum, a ostave devastiran vrlo vrijedan prostor kišne šume, a i živote ljudi.

Nafta i vlada

Država, koja u toj zoni vidi priliku popraviti svoje stanje, bez kontakta i suglasnosti s plemenom već je izvršila dodatnu parcelaciju, potpisuje ugovore s naftnim kompanijama i ubrzanim putem šalje ih u džunglu.

Lijevo orijentirana vlada kao i još neke vlade Latinske Amerike, nastojeći se otrgnuti iz parazitskog sustava kojima im kompanije iz Sjeverne Amerike sišu životnu energiju, okreću se Kini, što im moguće i donosi ideološku satisfakciju, međutim kišnoj šumi i njenoj malobrojnoj djeci, promjena boje nametnika ne znači i ne mijenja ništa.

Moji boravci kod njih

Ono što komplicira čitavu situaciju je što se sve ovo događa na istom teritoriju pa su susreti katkada kobni.

Kod prvog ulaza u tu zonu, (2012.) nakon vožnje oko 100 km kroz džunglu, na kontrolnoj točki ulaza u tu regiju, vojska mi je dala kartu na uvid s lokacijama gdje je 'ko stradao, a onda su me nakon malo gnjavaže pustili i bez obaveznog cijepljenja. Tada sam u jednoj Waorani zajednici udaljenoj otprilike 120 km vožnje čamcem, proveo nekoliko tjedana živeći s njima i upoznavajući okruženje i kulturu.

Zadaće su uglavnom podijeljene na dio koji obavljaju muški članovi, a to je lov, što se moglo jako dobro vidjeti po ožiljcima na njihovim tijelima. Nedostatak prsta, ugriz zmije i nedostatak oka su uobičajeni. Sudjelovao sam tako u lovu na kajmane, veprove, pirane, majmune, ptice...  Žene skupljaju plodove i brinu o domaćinstvu mada u odsutnosti muških, potpuno su samostalne, a uz skupljanje plodova uspješno se bave i ribolovom.

Tim cestama, u zoni najveće bioraznolikosti na planetu, i tim ljudima koji su vrlo bogati samim time što tu žive, civilizacija šalje ono što joj ne treba, a zauzvrat uzima ono što joj treba. Naftu, vodu, drvo, zlato...

Kod drugog ulaska u ožujku 2013. na ulasku su mi vojnici pokazali fotografiju, napravljenu prije par dana, na kojoj sam probodenog s više kopalja prepoznao čovjeka iz jedne druge zajednice, koji nas je posjetio i koji je s mojim domaćinima i sa mnom uz vatru proveo jednu večer.

Taromenane , ljuti na svoju braću koji su izabrali put kroz sustav, ubili su dva člana te kontaktirane zajednice. Ovaj put me zbog neimanja cijepljenja, iako je to bio samo izgovor, vojnici nisu htjeli pustiti u njihovu zonu. Snašao sam se i na fintu prošao.

U džungli sam s Waoranima ovaj puta proveo samo dva tjedna. Tom prilikom sam zbog napetosti koja se pojavila pomogao kod preseljenja i pomagao u izgradnji nastambi te sudjelovao u godišnjoj manifestaciji i uobičajenim aktivnostima zajednice.

Dan prije povratka na vijeću plemena odlučeno je da se ovaj puta za nedavni napad neće osvećivati i time sam bio vrlo zadovoljan.

Međutim par dana nakon mog odlaska impulsi ratnika prevladali su u nekim članovima i došlo je do krvavog obračuna koji je rezultirao s oko 30 mrtvih. Tako, na žalost, umjesto da se fokus zajednički usmjeri na izvanjske agresore, ovakvi postupci slabe njihovu poziciju, a kompanijama olakšavaju nastup.

Kako je dio kontaktirane zajednice Waorana zbog postojanja malog aerodroma primao posjetitelje prikazujući im svoj tradicionalni način života, posjeti su zbog ovih događaja prestale. Trenutno sve kreće ka stabilizaciji, mada dugo će se osjećati nelagoda zbog navedenih događaja, a osim toga, uvijek postoji i mogućnost osvete.

Trenutno sam u Ekvadoru na području Anda i na putu sam preploviti Amazoniju . Znači spustiti se s Anda i prateći prvo pritoke doći do rijeke Amazone, a onda njom dalje doploviti do njenog ušća u Atlanski ocean. Usput ću obići plemenske zajednice kod kojih sam već boravio, pa i Waorane o kojima je ovaj članak. Od uspješnih boraca za obranu Amazonije, naroda Kichwa i Shuar, prenijet ću određene simbole i poruke zajednici naroda koja se u Brazilu u dolini Xingu bori za očuvanje svog teritorija.

Zašto sve ovo radim?

Do 24. godine napravio sam nekoliko velikih ekspedicija svjetskog ranga, međutim o tome sam pisao uglavnom svojoj ekipi s moto foruma, a djela su tako na neki način ostala nepoznata.

Već treću godinu provodeći dosta vremena u amazonskim zajednicama bavim se razvojem pozitivnih odnosa i aktivnom potporom zajednica u zadržavanju njihovog identiteta i teritorija. Osim aktivnog djelovanja na terenu, značajan dio prihoda od plasmana moje prve knjige koja u svibnju kreće na engleskom vani, odlučio sam namijeniti u svrhu zaštite Amazonije.

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.