Sjeća se sebe u majčinoj utrobi
Ivan Silverstein (72)
On je direktor jedne televizijske kuće, oženjen je, ima dvoje djece i živi u Bedfordshireu u Velikoj Britaniji.
Evo kako on opisuje svoje iskustvo s vrlo ranom memorijom:
Moja prva sjećanja su vrlo živa. Plutanje u mračnoj praznini. Ruke i noge bile su blizu mene, gledao sam prema dolje. Ne postoji zvuk ili emocija vezana za ovo, ali uvijek nekako osjećam da ne to sjećanje vraća u utrobu moje majke.
Sjećam se da sam bio cijepljen u velikoj zgradi, vjerojatno bolnici, najvjerojatnije kada nisam imao niti godinu dana.
Imam joj jedno sjećanje, da sam beba u rukama moje majke. Drži me i pjeva "Oh lijepa jutra".
Do sada sam se o ovim sjećanjima usudio pričati samo svojoj obitelji. Stručnjaci bi mogli misliti da fantaziram, ali mi smo zapravo vrlo daleko od shvaćanja za što je sve naš mozak sposoban, prenosi Daily Mail.
Sjeća se svojeg rođenja
Winston Eversley (72)
On je umirovljeni voditelj gradilišta. Živi sa suprugom na otoku Wightu u Velikoj Britaniji.
Ovo je njegova priča:
Moja prva sjećanja su borba i grubo rukovanje dok sam dolazio na svijet. Najupečatljiviji su mi bili jak miris antiseptika i duboki osjećaj straha od čudne, divlje, prijeteće okoline.
Kako to pripisujem svojim sjećanjima? Ključna je poznata činjenica da poznati miris aktivira memoriju. Uvijek sam bio svjestan svojeg ranog sjećanja, ali nisam ga potpuno razumio dok nisam imao pet godina.
Toliko sam godina imao kada sam porezao palac na puknutoj staklenki pekmeza dok sam se igrao u Glasgowu. Krv je šikljala posvuda. Odvezli su me u bolnicu u kojoj sam rođen, i tamo sam osjetio jak miris antiseptika i sve mi se vratilo - strah, tjeskoba, osjećaj dolaska na neko čudno mjesto. Odmah sam shvatio da je to maglovito sjećanje trenutka u kojem sam se rodio.
Nažalost, moja majka je umrla sa 27 godina od upale pluća. Imao sam svega tri godine pa je nisam imao prilike pitati detalje mojeg rođenja. Sjećam se njezine plave kose, ali osim toga, vrlo malo sjećanja imam o njoj.
Sjeća se kako je bila sputavana kao beba
Pam Wootten (68)
Iz Plymoutha u Velikoj Britaniji.
Moja prva sjećanja uvijek su bila negdje u pozadini moje glave, ali tek u odrasloj dobi sam ih vizualizirala. Bila sam s majkom koja je bila medicinska sestra i pitala sam je: "Mama, jesi li me ikada vezala za krevetić?".
Bila je šokirana i negirala. Potom je malo razmislila i rekla kako me je znala čvrsto omotati pokrivačem, to je stara narodna praksa kojom se ograničava kretanje novorođenčeta zbog njegove sigurnosti.
Nijedna majka ne može zamisliti da se dijete kasnije toga sjeća, ali ja sam to zapamtila.
Sjećam se jedne prilike kad je netko došao u moju sobu - razgovarali su i htjela sam vidjeti što se događa, ali nisam mogla podignuti glavu niti pomaknuti ruke. Mislim da je ta frustracija bila toliko jaka da ti nisam zaboravila do danas.
Bilo je i nešto veliko u mojem krevetiću što mi je blokiralo pogled, i to me je ljutilo. Kada sam majku godinama kasnije pitala što je to bilo, rekla je da je ormar stajao između mojeg krevetića i njezinog kreveta. U to vrijeme još smo živjeli u kući moje bake. Bila sam mlađa od šest mjeseci.
Prisjetila se rođendanskog kolača
Emily Monckton (26)
Stilistica iz Londona.
Moja prva sjećanja odnose se na proslavu mojeg drugog rođendana. Sjećam se da sam bila kod kuće u Hertfordshireu, u kuhinji. Svi odrasli sjedili su na stolicama poslagani u krug, a ja sam, sjećam se, očima dosezala do njihovih koljena. Svi su bili okupirani mojim tek rođenim mlađim bratom Oliverom. Bio je kasnije tamo i mali kolač, bio je vrlo sladak.
Gledala je mnoštvo aviona na nebu
Janet Coleman (74)
Ona je umirovljena daktilografkinja, udovica je i ima troje djece. Živi u Gloucestershireu u Velikoj Britaniji.
Evo čega se ona sjeća:
Bilo je sunčano poslijepodne. Sjedila sam u svojoj visokoj stolici, na čelu vrlo dugačkog stola prekrivenog bijelim stolnjakom.
Bilo je mnogo ljudi koji su jeli, a jedan od njih se sagnuo i rekao mi da pogledam gore. Sjećam se koliko sam bila šokirana vidjevši nebo prepuno zrakoplova.
Bila je to proslava povijesti zrakoplovstva i bila sam na uličnoj zabavi za Dan pobjede u Broxtoweu u Nottinghamu u svibnju 1945. godine. Obzirom da sam rođena godinu prije u lipnju, to znači da imam prva sjećanja iz doba kada sam imala 11 mjeseci.
Sjeća se kako ga je majka dojila
Iain Hunter (66)
Iz Alloa u Škotskoj.
Znam da zvuči nevjerojatno, ali moja prva sjećanja su kako me je moja majka dojila. Konkretnije, sjećam se njezinog iznenađenog glasa dok je govorila: "Addie (ime mojeg oca), grize me".
Sjećam se i kako me je to na neki način pogodilo i kako sam mislio "Ne radim to namjerno". Čak sam pokušavao i prestati. Nisam imao više od šest mjeseci.
Prisjetio sam se toga tek u tinejdžerskim danima. Moja majka se toga nije sjećala, ali je otac ostao zaprepašten jer je on to zapamtio.
Tata ju je čuvao taj dan
Clare Swatman (43)
Ona je spisateljica iz Berkhamsteda u Velikoj Britaniji. Udana je za Toma i ima dva sina u dobi od osam i deset godina.
Ovo je njezino sjećanje:
Jasno se sjećam kako sam sjedila na podu naše stare kuće u Colchesteru u Essexu, imala sam dvije godine i bila sam okružena knjigama.
Tata je bio zadužen za mene dok je majka bila vani. Sjećam se da sam iskoristila priliku da skinem sve knjige s polica. Ne znam tko je bio u nevolji kada je majka došla kući.
Sjećam se i šoka i boli kada sam se povrijedila dok sam vozila svoj bicikl. Postoje fotografije na kojima se vidi zavoj oko mojeg gležnja iz tog perioda. Nadam se da tata i taj dan nije bio zadužen za brigu o meni.
Sjeća se da je bila u sirotištu
Suzette Quinn (72)
Razvedena je i ima troje djece. Živi u Blackburnu u Velikoj Britaniji.
Moj drugi sin često spomene koliko sam morala biti istraumatizirana kada me je moja majka ostavila u sirotištu u Londonu 1947. godine. Imala sam samo deset mjeseci. Moja majka me je pokušala zadržati koliko je mogla, ali nije bila udata i dolazila je iz katoličke obitelji koja to nije željela učiniti.
Moja najranija sjećanja su iz doba kada sam kao beba bila u sirotištu i to su zapravo sretna sjećanja. Sjećam se kako sam se verala po krevetićima i skrivala se pod teškom vojničkom dekom tijekom popodnevnog odmora. Voljela sam to raditi i dobro sam to zapamtila.
To sjećanje me iznova podsjeća na to da mi u sirotištu nije bilo sve loše. Bila sam u njemu do 11. godine, a tada sam udomljena.
Biološki majku sam upoznala kada sam imala 64 godine, ona je imala 89. Više puta sam je posjetila nakon toga. Bila sam vrlo sretna kada sam vidjela da izgleda poput mene.
Zapamtila je rođenje sestre
Rosemary Stevens (68)
Ona je umirovljena direktorica dobrotvorne organizacije. Živi sa svojim partnerom u Dealu u Velikoj Britaniji.
Evo čega se ona sjeća:
Vratila sam se kući nakon boravka kod moje tete, prošla sam kroz vrata dnevne sobe našeg doma u Buckinghamshireu i ostala šokirana. Tamo je na kauču, zamotana u šal, ležalo novorođenče. Bila je to moja mlađa sestra Alison.
Imala sam samo jednu godinu i 11 mjeseci, a roditelji nisu tada pripremali djecu na takve stvari ako danas. Sjećam se da nikad prije nisam vidjela pravu bebu.
Sjeća se straha svoje bake
Jack McKenzie (76)
On je glumac koji živi s partnericom u Dealu u Velikoj Britaniji.
Sjećam se grubog, pletenog pokrivača. Bio sam umotan u njega. Baka me je držala u rukama i drhtale su joj. Sjećam se golemog zrakoplova u čijim su krilima bile ogromne rupe kroz koje sam vidio nebo. Nisam imao više od dvije godine.
Rođen sam 1942. godine i bio sam siroče tijekom rata. Moja majka je umrla tijekom poroda, a otac mi je ubijen u akciji.
Otišao sam živjeti u Edinburgh kod bake i djeda s očeve strane.
Jedne noći 1944. godine izašli smo iz našeg skloništa i sjećam se kako sam ugledao najveličanstveniji zrakoplov. Bio sam previše mlad da bi shvaćao opasnost ili osjećao strah, ali sjećam se kako je moja baka drhtala.
Sjeća se prvog susreta s ocem
Carole Oliver (75)
Ona je umirovljena medicinska sestra, ima četvero djece i šestero unučadi. Živi u Plymouthu u Velikoj Britaniji.
Ovo je njezino iskustvo:
Gledala sam kroz prozor i vidjela čovjeka u uniformi kako korača niz ulicu s ogromnim ruksakom na leđima. Srce mi je počelo ubrzano kucati. Potrčala sam kroz vrata, trčala sam da ga zagrlim.
Imala sam tri godine, ali prvi put sam vidjela svojeg oca. Bilo je to 1945. godine, a vratio se iz ratne mornarice.
Stalno sam pitala za njega, a kada se vratio, nisam se odvajala od njega. Pokazivali su mi njegove fotografije, a dobio je dopuštenje vidjeti me kada mi je bilo dva mjeseca, ali, naravno, toga se ne sjećam.
Sjećam se kako smo odlazili na plažu kada se vratio, ona, moja mama i ja. Živjeli smo u Cornwallu. Bila sam ljubomorna i pokušala ga odvojiti od mame govoreći da je on moj muž.
Pao je s čamca u vodu
Les Wood (86)
On je umirovljeni državni službenik iz Haverhilla u Velikoj Britaniji. U braku je sa Joan (63), ima troje djece i šest unučadi.
Ovo su njegova sjećanja:
Bilo je to u dobi od 20 mjeseci. Bio sam na odmoru sa svojim roditeljima u malom turističkom mjestu Seasalter. Tata je izvukao čamac na vesla. Sjećam se kako sam se naginjao i odjednom pao u vodu. Otac me je izvukao i nisam bio ozlijeđen, ali sam se kasnije uvijek bojao duboke vode.
Sjeća se kako mu je kraljica mahala
Brian Watson (68)
Pisac iz Purleya u Velikoj Britaniji.
Bilo je kišovito, dosadno lipanjsko jutri na prepunoj ulici u Londonu. Sjedio sam u svojim kolicima i gledao u more nogu.
Svugdje dokle mi je pogled sezao bile su zastave, crveno, bijelo i plavo. Malu zastavu sam držao u ruci.
Gledao sam ljude u šatorima uz cestu i redove policajaca u svečanim odorama i bijelim rukavicama, koji su stajali na ulicama. Zatim se dogodilo čudo: jedan od policajaca, blago bucmasti narednik, raščistio je put mojoj majci kako bi me mogla pogurati naprijed, da bolje vidimo.
Moja kolica postala su vip zona iz koje sam gledao krunidbu kraljice. Dok se zlatna, kraljevska kočija približavala, mahao sam svojom malom zastavom iz sve snage. Njezino veličanstvo me je moralo vidjeti jer mi je mahnula i nasmijala se.
Uzbuđenje i radost tog trenutka ostalo je sa mnom cijeli život. Imao sam tri godine i osam mjeseci, i to je prva stvar koje se sjećam.
Hrvatska psihologinja pojašnjava
- Rezultati istraživanja ukazuju da prije 3. godine života ljudski mozak naprosto nije dovoljno razvijen da pamti. Rana sjećanja prije 3. godine uglavnom se baziraju na fragmentima raznovrsnih iskustava pri čemu spajamo različite detalje iz više događaja i u jedan događaj. Svakako pri tome nije zanemarivo znanje činjenica iz našeg djetinjstva. Zanimljivo je da se najviše uočava kod ljudi srednje i starije životne dobi upravo tih tzv. ranih sjećanja iz razdoblja prije navršene 3. godine života - objasnila nam je Senka Božić, prof. psiholog iz Privatne psihološke prakse Una.
- Pretpostavlja se da je jedan od mogućih razloga za to, taj da su imali duže vremena u kojem su različite informacije i sjećanja međusobno povezali smatrajući da je to zaista njihovo pamćenje, primjerice trenutka rođenja, raznih događaja prije njihove 3. godine. Prava sjećanja, kakva imaju odrasle osobe, ne možemo stvarati prije 5., 6. godine jer su sustavi našeg mozga vrlo kompleksni, a posebice sustavi koji nam omogućuju pamćenje odnosno sjećanja. Pri tome neuroznanstvenici ne sumnjaju da je dio tih ranih informacija iz dobi prije 3. godine vjerojatno negdje u mozgu pohranjen - dodala je.
- Ljudski mozak je iznimno složen i zanimljiv sustav. Tako je i u razjašnjavanju fenomena ranih sjećanja. Ljudi su često puta uvjereni u to da su zapamtili situacije iz dojenačke faze, ili dobi kada im je bilo dvije godine, ali takva uvjerenja su iz ugla znanstvenih radova na tu temu netočna - kazala nam je Senka Božić, prof. psiholog.
Ona ima visoko superiorno autobiografsko pamćenje
Rebecca Sharrock (28) iz Brisbanea u Australiji ima superiorno pamćenje, sjeća se svakog detalja od najranijih dana. Radi se o vrlo rijetkom poremećaju koje se naziva - visoko superiorno autobiografsko pamćenje. Drugim riječima ima nadljudsko pamćenje kakvo ima svega između 60 i 80 ljudi na svijetu.
Ona se sjeća baš svakog dana u svom životu i to otkako se rodila, odnosno od svog 12 dana života. Prvo sjećanje je vodi u automobil svojih roditelja kada su je stavili na vozačko sjedalo i fotografirali. Sjeća se da je već tada razmišljala čemu služi to sjedalo, od kakvog je materijala, čemu služi volan u koji je gledala... Zapamtila je kako su je roditelji gledali sa smiješkom i fotografirali.
I ne samo da pamti što se koji dan događalo, već ima memorirane i detalje, poput, kakvu haljinu je nosila, što je jela, kakvo vrijeme je bilo tog dana, kako se osjećala ili zašto je plakala.
Zašto se većina ljudi ne sjeća ranog djetinjstva?
Većina ljudi ne sjeća se svojeg ranog djetinjstva, do tri, četiri godine. Zapravo, malo nas se može sjetiti puno toga do dobi od čak sedam godina. Kada se i pokušamo prisjetiti događaja iz najranijeg djetinjstva, najčešće nam je nejasno sjećamo li se nečega zaista ili se radi o tome da smo naknadno stvorili slike u glavi bazirane na onome što smo čuli ili vidjeli na fotografijama.
A, zašto je to tako? Taj fenomen zove se "dječja amnezija", a psiholozima ni danas, nakon stoljeća proučavanja, nije jasno o čemu se točno radi.
Na prvi pogled može se činiti da kod vrlo malene djece memorija nije razvijena kako treba. Međutim, bebe od šest mjeseci sposobne su formirati kratkoročna sjećanja koja traju nekoliko minuta i dugoročna kojih se sjećaju tjednima, pa i mjesecima kasnije.
U jednoj studiji djeca od šest mjeseci naučila su pritisnuti polugu vlaka kako bi on proradio. Nakon dva do tri tjedna znali su to napraviti iako tu igračku od tada nisu vidjeli.
Stručnjaci kažu kako memorijske sposobnosti sazrijevaju do adolescencije i to bi moglo biti najrealnije objašnjenje dječje amnezije. Na razvoj pamćenja utječe nekoliko dijelova mozga, uključujući one za formiranje, održavanje i vraćanje memorija. Na primjer, hipokampus (odgovoran za formiranje sjećanja) razvija se do djetetove sedme godine.
Postoji još jedan faktor u razvoju sjećanja kod vrlo male djece - jesu li, kada se nešto dogodilo, počela govoriti ili nisu. Stručnjaci tvrde da djeca koja su počela pričati bolje pamte događaje jer ih verbaliziraju. Proveli su i malo istraživanje da bi vidjeli koliko su u pravu.
Razgovarali su s mališanima koji su pet godina ranije imali neku nezgodu pa su završila na hitnom bolničkom liječenju (radilo se o uobičajenim dječjim ozljedama). Oni koji su tada bili stariji od 26 mjeseci i već su počeli pričati, sjetili su se onoga što im se dogodilo. Mlađi od 26 mjeseci sjetili su se vrlo malo toga ili čak ničega, piše iflscience.com.
Također, na pamćenje utječu i kulturološke i sociološke okolnosti. U zemljama koje cijene samostalnost, npr. u Americi i Zapadnoj Europi odrasli ljudi se sjećaju dublje u djetinjstvo od odraslih koji su živjeli u kulturama koje više cijene povezanost s drugima.
To sve ovisi o roditeljskom stilu odgoja pa su tako na Zapadu roditelji više fokusirani na individualni doživljaj djeteta, ono što ono želi i osjeća, a manje na povezivanje s drugim ljudima i na društvene rutine.
VIDI OVO: Koliko se šećera zapravo nalazi u cugi?