“Između čovjeka i čudovišta sitna je razlika. Tako sitna.“
Miro Morović je autor poznat domaćoj sceni koji je oduševio brojne čitatelje svojim prvijencem Djeca slijepoga kovača. U prosincu prošle godine Naklada Fragment publicirala je njegov drugi, jedva dočekan, roman Voštani princ. Iako radnja i dalje prati detektiva Andrewa Framea, knjige se mogu čitati zasebno – ali toplo preporučujem da pročitati i njegov prvi roman koji je mene osobno, oduševio. Ako kliknete ovdje, možete pročitati i recenziju.
Dva zločina kojima naizgled ništa nije zajedničko. 20. siječnja, predvečer je i sniježi. Djevojčica se vraća doma, no ubrzo čuje korake iza sebe i shvaća da je netko slijedi. Preplašena utrčava u šumu kako bi pobjegla. Djevojčici se gubi svaki trag. Tjedan dana kasnije, 27. siječnja Andrew i Stewart sasvim slučajno završe na mjestu zločina u zoološkom vrtu. U kavezu je pronađeno tijelo mlade djevojke, a jedini tragovi su mutne snimke nadzorne kamere i neobični znak otisnut na nadlaktici djevojke.
Kao i u prvoj knjizi, priču pratimo iz više perspektiva. U potragu se upliću Dylan i Clara, dvoje novinara koji uspješno otkrivaju neke ključne tragove te na kraju pomažu u rješavanju kompleksnog slučaja. Što su bliže istini, shvaćaju da imaju posla s monstrumom koji nema granica… istina je jezivija od onoga što su mogli zamisliti. Tko je Voštani princ? Kako bira svoje žrtve? Koliko će još biti žrtva prije nego li uspiju otkriti o kome je riječ?
„Zar svaka priča, koliko god stara bila i koliko se god puta prenijela, u svom izvoru nije morala imati nešto stvarno? Nešto čemu je tvorac svjedočio? Neku zlostavljanu djevojčicu? Neshvaćenu zvijer? Koliko je priča zapravo proizlazilo iz savjesti? Što se krilo s one strane kulisa nečije inspiracije i s čijim davnim sjećanjima djeca odlaze na spavanje?
Neopisivo sam uživala u čitanju. Svaka stranica je vukla iduću i naposljetku se nisam mogla odvojiti od knjige. Neizvjesnost je prisutna do samog kraja i jednostavno je preteško predvidjeti kakav nas završetak čeka. Fascinira me Mirova neupitna sposobnost manipuliranja čitateljima i to je razlog zašto neopisivo volim njegova djela te ga svrstavam među omiljene domaće autore. Kad me netko pita: I? Koja je bolja, prva knjiga ili nastavak? Doslovno ne znam što odgovoriti. Rijetko kada se događa da mi nastavak bude bolji i još uvijek se ne mogu odlučiti – jednostavno ne mogu.
Jako volim Djecu slijepoga kovača jer je to knjiga putem koje sam otkrila našeg nevjerojatno talentiranog Miru Morovića, ali isto tako činjenica je da se u knjizi Voštani princ vidi ogroman napredak u pisanju. Nije lako napisati kriminalistički roman u kojem čitatelj DOISTA do samo kraja ne zna tko je zločinac. Sve pretpostavke koje sam imala, na kraju se pokazalo da su bile krive i ostala sam paf. I dok se čitaju posljednje stranice u kojima se sve otkriva, u glavi se vrti film od prethodno pročitanih stranica i sve dobiva smisao – sjeda na svoje mjesto.
“Vjeruj mi, ako me išta plaši posljednje dvije godine, to su ljudi s duboko usađenim smislom za pravdu.”
Sve je dobro zapleteno tako da ono što izgleda kao bijelo je zapravo crno i obratno. Zaplet je osmišljen tako da sam ostala zadivljena intelektualnom igrom u kojoj je nemoguće odrediti tko je zločinac; ubojica se otkriva nizom dedukcija. Pročitala sam puno kriminalističkih romana s efektom deus ex machina; odnosno, pojavljuje se čudo u pravo vrijeme (bilo da je to upoznavanje „ključne osobe“, nekakvi dokazi koji se logikom nisu trebali tada pojaviti, itd…) koje može riješiti misterij. Kod Voštanog princa, to nije slučaj pa je time roman realističniji. Kao što u krimiću treba biti, mi, kao i istražitelj imamo iste mogućnosti za rješavanje zločina ali manipulacija tragovima je na toliko visokom nivou da ti jednostavno ne bi palo na pamet ići u tom smjeru…
Andrew ima osobine tipičnog detektiva; ističe se, bistrog je i oštrog uma, osamljen je ali opet, ima nečega u njemu što to „tipično“ ne znači ništa negativno. Mogla bih ovako do sutra jer sam stvarno očarana knjigom. No, negdje se moram zaustaviti. S toga, sve što vam još mogu reći je da imate moju najtopliju preporuku za ovu knjigu.
“Provala? Otmica? Takvo nešto uvijek se događalo drugim djevojkama. Dalekim nepoznati djevojkama. U filmovima, dnevnim novinama i večernjim vijestima? Kako je moguće da će ona odjednom postati jedna od njih?”
Ako volite dobre kriminalističke romane, ovo je svakako knjiga koju trebate pročitati. Doista se nadam da ćemo u skorijoj budućnosti čitati i treći roman Mire Morovića… ako nastavi ovim stopama, kao što Norveška ima Jo Nesboa, mi ćemo imati našeg Morovića.
Čitamo se uskoro!!