Spisateljica Susannah B. Lewis opisala je kako joj se život naglo promijenio kada je bila dijete. Umro joj je otac, imao je srčani udar.
Napisala je dirljiv tekst o tome što joj se zbog te tragedije kroz odrastanje motalo po glavi. Opisala je kako je razmišljala prije nego je dobila vlastitu djecu, a kako nakon toga, prenosi Reader's digest.
Evo što je napisala:
Sve se promijenilo kada sam imala 11 godina.
Kada sam i mala 11 godina, bila sam niska i okrugla, bez struka. Imala sam neposlušnu kosu i debele šiške koje su imale oblik kao da su uvijene po obliku velike željezne cijevi.
Kada sam imala 11 godina, prolazila sam kroz užasno nespretnu i ružnu fazu. Promatrala sam popularne, lijepe djevojke dok su šaputale ili vrištale kada sam prolazila pokraj njih kroz hodnih srednje škole.
Kada sam imala 11 godina, bila sam sigurna da ću ostatak života biti glasna i dosadna, ružna i čudna.
Kada sam imala 11 godina, moje čudnjikave šiške i okruglo lice bilo je ono što je moj otac posljednje vidio. Moj gunđav južnjački glas bilo je zadnje što je čuo.
Godinama nakon što je umro, počela sam željeti da je ovdje i da može vidjeti kakva osoba postajem.
Željela sam da vidi da je nespretnost izblijedila, težina je pala, a visina mi se povećala za 30 do 35 centimetara otkako sam imala 13 godina.
Željela sam da je ovdje i da vidi kako su one glupe šiške porasle.
Željela sam da je ovdje kako bi znao da sam konačno odustala od klavira i da sam zaglavila s hobijem koji sam toliko voljela kao dijete.
Razmišljala sam kako bih voljela da je mogao vidjeti kako sam se zaljubila u dobrog dečka koji me podsjeća na njega - visok i mršav, voli biljar, pjeva Bob Segera i skija na vodi bos.
Voljela bih da može vidjeti našu predivnu djecu koju sam nosila i nazvala po njemu.
Da je moj otac živ, znam da bi smo zajedno napravili čudesne stvari. Bio je smiješan, kreativan i talentiran. Prilično sam sigurna da bismo napravili nešto epsko.
Željela sam da je moje lice, bez onih glupih šiški i moj glas, bez one kreštavosti, bilo zadnje što je vidio i čuo. Mene kakva sam sada, a ne sramotno dijete kakvo sam bila prije 20 godina.
Godinama sam razmišljala na taj način: Kako bi bio ponosan da me sada vidi.
Tako sam razmišljala sve dok nisam dobila svoju djecu.
Moja kćer ima šest godina. Kada jednog dana pogleda svoje fotografije, vjerojatno će gunđati nad zubima koji joj nedostaju, dječjim kovrčama koje okružuju njezino lice, njezine debeljuškaste obraze.
A kad ja pogledam tu istu fotografiju, pomislit ću kako je njezin osmijeh dragocjen i da su joj kovrče prekrasne. Njezino raskošno lice će mi oduzeti dah.
Dakle, ovako danas razmišljam: Zadnji dan kada je moj otac proveo na ovoj zemlji dok sam se ja, ta debeljuškasta djevojčica, motala oko njega s nestašnom kosom i neugodnim glasom - on to nije gledao kao razočaranje. Vidio je svoju kćer. Svoju savršenu kći. I bio je ponosan.