Dok neki ljudi osjećaju euforiju uslijed navale endorfina poslije vježbanja, drugi padnu u svojevrsnu depresiju i ne osjećaju se nimalo dobro. Fizički efekti vježbanja poput znojenja, boli i teškog disanja mogu izazvati i osjećaje sreće i nevolje, ovisno o tome kako mozak tog čovjeka reagira. 

Profesor Panteleimon Ekkekakis s državnog sveučilišta Iowa proveo je istraživanje o raspoloženju ljudi tijekom vježbanja. Otkrio je da je tolerancija na bol tijekom vježbanja kod 50 posto ispitanika genetski određena. U njegovom eksperimentu, ljudi su morali vježbati dok nisu došli do vrhunca vježbanja, tj. do točke nakon koje više nisu mogli izdržati.

Kod nekih ispitanika, što je vježbanje bilo napornije, to su oni više uživali dok je kod drugih raspoloženje palo i odustali su od vježbanja ranije. Elitne atletičare istraživači su opisali kao benigne mazohiste jer uživaju u boli iscrpljivanja. Kod drugih ljudi pak fizički kapacitet je bio puno manji nego su toga bili svjesni pa su i manje zahtjevni zadaci, poput kuhanja večere, bili dovoljni da ih umore, piše Daily Mail. 

- Kod ovih ljudi, čim naprave par koraka više od njihovog uobičajenog kretanja dostižu svoj fizički vrhunac. Ljudi rade stvari zbog kojih se osjećaju bolje i izbjegavaju one zbog kojih se osjećaju gore. Zato stanu - objasnio je dr. Ekkekakis. 

No uz male trikove, poput slušanja glazbe, ljudi mogu prijeći svoju granicu i dalje se osjećati dobro. 

Prijašnje istraživanje Sveučilišta Essex otkrilo je da ljudi, koji su okruženi prirodom i zelenilom, u usporedbi s crvenim, bijelim i crnim okruženjem, reagiraju bolje i dulje mogu izdržati. 

No negativne reakcije su neizbježne kako se ljudi približavaju svom maksimalnom kapacitetu. Kod većine ljudi to se javlja nakon što njihovo tijelo dostigne 60 posto od maksimalnog kapaciteta koje tijelo može podnijeti. Elitni atletičari mogu podnijeti i do 80 posto kapaciteta prije nego dostignu vrhunac, dok je kod ljudi sjedilačkog načina života taj kapacitet 35 posto.