Malo koja žena u Hrvatskoj ima tako veliko značenje i ulogu u hrvatskoj povijesti kao ona. Svima je bila i bit će vukovarska heroina.
Junakinja koja je u najtežim danima za sve nas davala 150 posto sebe, ne štedeći ni svoj život, ni zdravlje, ni obitelj, ni posao. I iako se čini da mnogo o njoj znamo, zapravo je svoj privatni život oduvijek pomalo skrivala od medija smatrajući ga nebitnim i posve običnim. No njenih 70 godina života, koliko ovih dana proslavlja, sve su samo ne obične i nebitne. Doktorica vukovarske ratne bolnice Vesna Bosanac pristala je dati malo osobniji intervju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kao dijete doselili ste se u Vukovar?
Rođena sam u Subotici. Roditelji su bili prosvjetni radnici. Doselili smo se u Borovo naselje kad sam imala godinu dana. Borovo naselje nekad je bilo prepuno cvijeća, čijeg se mirisa i dan danas sjećam. Imala sam lijepo djetinjstvo. Sjećam se završetka osmog razreda, uzbuđenja i ushita što krećem u gimnaziju u Vukovar. Mislila sam cijeli je život preda mnom, sve mogu. Povremeno srećem svoje osnovnoškolske kolege, neki su tu, neki su odselili. Često o tim danima pričam unucima dok gledam isti taj njihov ushit životom.
Zašto ste odabrali medicinu?
Teta me motivirala. U osnovnoj školi sam dvojila želim li biti nastavnica, kao mama, ili medicinske struke, kao teta, njezina mlađa sestra. Sjećam se svojih 10-ak godina i igranja lutkama. Sve sam ih poslagala u red i one su bile učenice, a mama mi je napravila u Stolariji Borovo zelenu ploču koja je bila kao školska ploča. Kad sam bila malo starija, odlazila sam u Beograd, k teti profesorici mikrobiologije na VMA. Kroz nju sam upoznala medicinsku struku i, čim sam prošla na medicini, o drugim fakultetima nisam više razmišljala. Znala sam da ono što sam izabrala moram i završiti. Bila sam uporna i 1972. sam ga završila.
Zašto baš pedijatrija?
Pitala me moja unuka, koja je sad 8. razred i razmišlja da upiše medicinsku, jesam li koji put pala u nesvijest tijekom studiranja. ‘Nekoliko puta’, rekoh. Prvi put na anatomiji, na obdukciji. Bila sam znatiželjna i u sve sam voljela zabiti nos da što bolje vidim. A tad se obdukcija učila baš na pravom mrtvom tijelu. Otvoreno tijelo na stolu, svi oni mirisi, formalin, nas 12 uokolo i ja najednom - tres. Probudim se i shvatim da sad ja ležim na stolu. Pored mene tri leša. Svi oko mene, digli mi noge. Tad sam odlučila da neću specijalizirati patologiju. Na petoj sam godini bila na praksi na kirurgiji. Doktorica, starija kirurginja, pitala me hoću li joj asistirati kod operacije vena. Naravno da hoću. Tad se to radilo tako da se vena na stopalu preparira, gore se kod prepone razreže i onda se to doslovce vuče van, mota oko ruke i ti gledaš kako ta vena ide kroz tijelo van. Samo me je pitala ‘Kolegice, je l’ vama dobro?’, a ja zelena. Odlučila sam da neću ni kirurgiju definitivno. Slučaj je htio da završim pedijatriju. Nije bilo jednostavno odlučiti se za nju jer liječiti djecu nije lako.
Kakva su vam iskustva rada u vukovarskoj bolnici?
Na stažu sam bila na Svetom Duhu na internom. Mislila sam da ću to. Međutim stjecajem okolnosti sam se udala, rodila. Kad sam se vratila u Vukovar stariji sin bio je dva mjeseca star i ja sam, unatoč tome, morala početi raditi. Počela sam raditi u Medicinskom centru Vukovar 1974. iako sam se po dolasku u Vukovar prijavila na natječaj za rad u ambulanti Lovas, no tadašnji direktor bolnice Popović je rekao da ostajem tu, na pedijatriji. Tu sam došla u situaciju da sam svaki dan oplakala jer je starija kolegica bila stroga ali odlična doktorica koja je voljela da je uvijek sve po njenom i nije bila baš sretna kada su joj dolazili stažisti koji nemaju dovoljno znanja. Baš se bila okomila na mene jer sam došla na odjel mimo njene suglasnosti. Uvijek mi je nešto prigovarala, kao i našem tadašnjem šefu. Kasnije ju je direktor premjestio na drugi odjel a onda se udala i odselila. Zahvalna sam joj jer me je naučila dosta u pedijatriji. Ali ipak sam naučila od bivšeg šefa koji me je naučio puno o pristupu djetetu i njegovoj obitelji.
Kako je bilo balansirati između tako zahtjevnog posla i majčinske uloge?
Netko bi pomislio da sam imala djecu koja su rano naučila brinuti se o sebi ali, ne. Zapravo sam ih razmazila i vrijeme koje sam kod kuće potpuno bih posvetila njima. Sve se može. Krenula sam 1977. na specijalizaciju u Osijek, 1979. u Klaićevu, a stanovali smo u Vukovaru. Dođe nedjelja, sve operem, ispeglam, spakiram u kofere i ajmo djecu kod bake, a ja u Zagreb. Zagreb, petak ujutro, na vlak i kući, po njih kod bake, kofere, i ajde kući. I tako stalno. Išli su i u vrtić, pa je to olakšavalo stvar. Rat nas je rasturio dosta. Sad kupimo neke ostatke. Koliko tko može. Ja sam zadovoljna i uživam u unucima.
Prije dvije-tri godine otišli ste u mirovinu, a onda ste se opet vratili. Zašto?
Bila sam pa sam stavila mirovinu u stanje mirovanja i vratila se prije dvije godine na mjesto ravnatelja bolnice, jer su me pozvali da se vratim nakon što su me SDP-ovci smijenili. Stalno su me nagovarali da se vratim a bilo mi je žao da propadnu započeti projekti pa sam prihvatila taj još jedan mandat. Ne znam kada ću u mirovinu. Planiram izdržati još dvije godine, dok traje ovaj mandat. A moji suradnici kažu da žele da ostanem dok sam živa. Neću, ali ću sigurno brinuti za bolnicu dokle god sam živa.
Umjesto mirovine, ostali ste raditi. Kako vam sada izgleda radni dan?
Sad sam već malo umorna. Pa 70 godina imam. Ja sam dobar primjer za ovaj novi zakon da svi radimo do 67. Premda, da moram stajati za nekim strojem, ne bih mogla raditi do 67. Ne mogu onako puno raditi kao što sam prije: 20 sati sam radila, 4 spavala. Sad radim do 12 ili 13, onda već zujim pa moram malo izaći i opet se vratiti popodne. Jutro obavezno počnem crnom kavom. Prvo ujutro veliku popijem sama, drugu podijelim s unucima kad se probude. Ustajem rano, oko 4, 5, sve priredim, skuham za taj dan ili za idući i idem raditi. Moji kažu da sam dobra kuharica. Sviđa im se sve što skuham. Više volim našu domaću hranu, ne eksperimentiram s internetskim receptima. Eventualno dodajem ili oduzimam začine. Porok su mi cigarete. Puno pušim. Kod mene ne važe liječničke preporuke - manje jesti, manje pušiti, manje kave. Kršim sva ta pravila. Počela sam u 8. razredu, i to iz nužde. Dobila sam zaušnjake, jako su me boljeli, nikakve tablete nisu mi pomagale. Moja mama je pušila, pa sam joj ukrala jednu cigaretu kad je otišla spavati. Zapalila sam je i opila se k'o guska. I fino mi bilo. Prestalo boljeti. Tako sam prošla kroz te zaušnjake, ali i počela pušiti. Puno sam više počela pušiti u Zagrebu na ispitima. Dan-noć učiš i nešto te mora držati budnim. Sad se svi čude što nemam problema s plućima i srcem.
Malo tko zna da su vaša dva sina ostala u Vukovaru za rata. Tu žive i danas.
Da, oni nikada nisu imali želju živjeti negdje drugdje. Nisu htjeli iz grada ni za vrijeme rata. Krajem rujna 1991. sam poslala mlađeg sina iz grada i to mi uvijek prigovara. Bio je u Zagrebu, imao je 15 godina, doživio je traume jer danima i tjednima nije znao što je sa svima nama. Prijavio se u HOS i pokušavao ući u Vukovar. Stariji je imao 17, bio je sa nama do kraja. Bio je branitelj u Šumarima. Bio je ranjen dva puta. Drugi puta kada je bio ranjen dobio je granatu u auto, ozlijeđene su mu bile oči. Kad god su dolazili ranjenici sa njegovog punkta u bolnicu meni se stomak okretao. Onaj tko ih dovozi odmah mi s vrata viče ‘nije Damir’. Od cijelog njegovog voda samo je on ostao živ. Kasnije je bio i na drugim ratištima, i u Oluji. Teško sam se s time nosila, ali tu djecu nije nitko zvao, oni su sami odlazili. Pokušala sam ih maknuti iz grada. U ljeto 1991. sam ih poslala obojicu kod sestre u Njemačku. Čim su čuli prve vijest o bombardiranjima Vukovara spakovali su stvari i došli kući. Oni nisu imali osjećaj da je rat opasnost.
Zašto niste napisali niti jednu knjigu o ratu?
Pisala sam svašta, dnevnike za časopise, monografije, sjećanja i slično ali nikada knjigu. Prvi puta kada sam došla u Zagreb tražila sam od Hebranga da me odvede kod Tuđmana, Tusa i Rašete. To su bile tri osobe koje su mi tada jako bile krive za Vukovar. Kod Tuđmana sam došla na večeru, nije bilo smisla da njemu prigovaram za išta. Kod Tusa su me odveli u glavni štab ali je on bio okružen sa 16 generala i iako sam mu mislila svašta reći odustala sam jer nema smisla da mu rušim ugled pred svima. On mi je tada darovao poklon u kojemu je bila naša uniforma i diktafon. Rekao mi je da snimam svoja sjećanja. Na kraju sam jedino Rašeti očitala bukvicu. Prošle godine za rođendan sam od sina i snahe opet dobila diktafon. Svi bi da nešto pišem. Hebrang je stalno propitkivao da li pišem knjigu, ali sam govorila da nemam vremena. 'Pa trebaš svaki dan samo pola sata da izdiktiraš neka sjećanja' govorio mi je, ali to baš nije tako. A onda kad odem u knjižaru i kad vidim tko je sve pisao ratne knjige, zapravo mi se ni ne piše. Tko će to čitati...
Što vam nedostaje u Vukovaru danas?
Prije je puno bilo mladih, sad ih nema toliko. U ratu smo govorili uvijek da ćemo Vukovar izgraditi ljepšeg nego što je bio, i mislim da stvarno sada jeste ljepši. Uvijek te sjećanja na mladost bacaju u neku nostalgiju, ali to je zato što si bio mlad. I onda je bilo svakako. Dvoje troje ih je imalo Fiću, nedjeljom smo išli u aeroklub u Borovo gledati serije na crno bijeli televizor jer nitko nije imao tv. Svi kažu onda je bilo bolje. Ma šta je bilo bolje, samo si bio mlađi i nisi znao za bolje. Činjenica je da je život takav da se moraš uklopiti i pomiriti sa onime što imaš.
U javnosti se doimate kao jaka žena, ali ste u životu ipak svašta prošli. Koje su vaše slabosti i krize?
Nemam klasični PTSP. Ljudi su različiti, netko je čvršći nego slabiji, u smislu psihološkog integriteta. To je kao da te bace u hladu vodu i ili ćeš plivati ili ćeš se udaviti. Tako i sada. Kao i svi u mojoj dobi osjećam se nekada umorna, da više ne mogu, ali mi je dosta nekoliko sati pravog sna, dvije džezve kave i mogu dalje.
Kada čovjek prođe sve to što ste vi prošli u ratu, što ga plaši?
Nisam osoba koja se boji, definitivno, jer uvijek tražim izlaz i rješenje. Ali naravno da, kao i svi ljudi, imam strahove vezane za djecu, unučad, da im se nešto ne dogodi, prometna nesreća, ovo ono. To su mi jedini strahovi.
Jeste li zdravi? Možete li izdržati dnevni ritam?
Nije meni ništa. Malo me bole leđa, malo kukovi. Pregledao me kolega Aleksijević, bila sam na magnetu i on kaže da moram promijeniti kuk. Ja, kuk?! Pa šta ti je?! Nema šanse. ‘Vidiš da imaš artrozu’ kaže on. Kakva artroza, pa nisam ja stara (smijeh). Rekao mi je da mi je alternativa da smršavim 10 kg, počnem šetati i plivati. Pa sam odabrala to. Na proljeće ću početi (smijeh). Kažu mi da puno pušim, da sam blijeda, ali takva sam uvijek. Činjenica je da tko prestane pušiti postane rozikast... (smijeh).
Vrlo ste tradicionalni, strogi. Koja je najveća ludost koju ste učinili u životu?
Neke stvari koje radiš kao mlad tad se nisu činile lude, ali kad bi meni moja djeca danas to napravila, ne bi mi bilo svejedno. Recimo, s tim svojim dečkom, koji mi je kasnije postao muž, prvi sam put otišla na more, Fićom, a mami sam slagala da ide i njegova mama s nama. Putovali smo tko zna kojim putem i stali smo u neku šumu jer je pala noć. Odlučili smo prespavati u autu. I kad smo se ujutro probudili, otkrili smo da smo parkirani točno na rubu velike rupetine. Fićo je stajao ukoso pod ručnom, prema toj provaliji. Probamo upaliti, neće. Kaže on meni da sjednem na mjesto vozača, on će gurati. Valjda je mislio da može. Ja pustim ručnu, a auto krenuo unazad prema rupi, skoro sam ga pregazila. I onda su naišli neki šumari, koji su nas traktorom izvlačili. Sve je to bilo tajno, nitko nije smio saznati za to.
Što vas je najviše razočaralo u životu?
Svi oni silni poslani apeli na koje nitko nije odgovarao. Imala sam stvarno osjećaj da smo ostavljeni, zaboravljeni, da za nas nitko ne zna. Bili smo u totalnoj medijskoj blokadi i činilo mi se da moje i Sinišine apele nitko ni ne čuje ni ne sluša. Ali unatoč tome ništa me nije moglo spriječiti da napravim po svome i da pritom nitko oko mene ne primijeti tu moju tugu, slabost. Uvijek sam znala da moram do kraja biti ustrajna. A onda kasnije, kad sam izašla iz tog zatvora, vidjela sam koliko su ljudi skupa sa nama patili i koliko su bili tad nemoćni. Ljudi su me dočekivali, pljeskali mi, htjeli me dotaknuti. To je sve za mene bilo šokantno.
Što ne podnosite kod ljudi?
Ja ljude razumijem. Ima ih svakakvih. Ne volim ogovaranja, laži, ne volim licemjerne, kada se netko pravi važan, ali mogu sve to razumjeti, to je njihova stvar. Nekoga voliš i cijeniš i družiš se sa njima, a nekoga respektiraš i toleriraš.
Jeste li i doma autoritet kao na poslu?
Jesam, ali ne toliki. Osjetljiva sam bila na djecu kad su bili mali, sada na unuke. Mijenjaš prioritete što si stariji. U tom nekom periodu kada su mi sinovi odrasli stalno sam radila; samo posao i posao, a sada kada zatreba nešto za unuke, sve ostavim, odgađam sastanke, idem kod njih. Dok su mali važna im je ta neka moja podrška i ja im je dajem.
Jesu li vas unuci ikad rasplakali nečim lijepim što su učinili za vas?
Ponosna sam na svoju djecu i unuke. Kada vidim koliko me cijene i poštivaju i koliko sam im bitna to me uvijek gane. Ne sjećam se da sam prije u životu, ni u mladosti ni u ratu ni kasnije, toliko puta zasuzila kao kad me oni raznježe. Nekad i od radosti nekad i od sjećanja na sve što je bilo. Ponekad kad držim učenicima predavanja to me obuzme pa mi se oči napune suzama. Nije lako nositi se sa nekim sjećanjima.
Imate li kakav hobi?
Kao mlađa sam i štrikala i heklala. Sad ne vidim dobro, a nemam ni vremena. Volim čitati, volim dobar film, volim gledati serije. Turske i sve druge ne dolaze u obzir, odmah gasim TV. Volim ‘Kosti’, ‘CSI’, sad mi se sviđa ‘Završni udarac’. Kroz to se relaksiram i mogu se opustiti. Volim cvijeće i jedva čekam da ih sad posadim u lončanice. Od ljubimaca imam samo kornjaču Kornija jer nakon svih koje smo imali, samo na kornjaču još pristajem. Nju samo opereš, malo akvarij i vratiš je. Imali smo u Zagrebu dalmatinericu Ernu, bila je filozof. Kad se tjerala, skoči, otvori vrata i bris, nema je tri dana. Vrati se skotna. Došli štenci; to ludo, nered po kući. Nakon Erne imali smo još dva-tri psa, ali svi se njima igraju kad su mali, kad narastu, onda psi mene šetaju. Onda sam rekla da samo kornjače dolaze u obzir.
Kažete da svaka prava žena nikad ne smije odustati. Jeste li ipak nekad odustali?
Ne mogu se sjetiti da sam od nečeg odustala. Ne žalim ni za čim što sam uradila. Ništa ne bih drukčije napravila. Dok si mlad, misliš da možeš sve okrenuti po svom, kasnije shvatiš da se moraš uklapati u različite okolnosti, a onda otkriješ da te to nekad malo sputava. Moraš pronaći neki drugi način. Prođe život dok si rek'o keks. Začas...