I onda kad zaista mislim da sam vidio sve i da me više ništa neće moći iznenaditi i oduševiti, dođe novi dan i novo iznenađenje i oduševljenje. Bi tako i s dolinom Neretve.

Ispraćaj iz Malog Stona bio je topao i simpatičan kakav samo može biti kada se uključe dječica. Školarci Osnovne škole Ston bili su oduševljeni što mogu mahati nekom čudnom stričeku umjesto biti na nastavi. Razumljivo je da nisu baš shvaćali o čemu se u Welcome projektu radi, ali kada su u ruke dobili Garmin GPS i otkrili da se njime može „pisati“, stvar je postala jasnija. I zabavnija. Tako je sad Dobrodošlica obogaćena jednim krivudavim šezdesetmetarskim „O“ i naopačkim stometarskim „D“. Ali nakon onog mog neprepoznatljivog „M“, tko sam ja da im sudim.

Malostonski kanal je širok tek parsto metara koje sam htio proći nekako drugačije, bez kajaka. Kada sam pitao ima li kakav mali ribarski kajić ili nešto slično, Fani i učiteljice samo su se pogledale. Par minuta kasnije grabio sam prema suprotnoj obali u ruzinavoj, škripavoj pedalini, koju su mi eto nesebično za ovu priliku posudili stonski školarci. Pedalirajući polako, nisam mogao ne sjetiti se posljednjih istinskih modernih pustolova, naših čeških turista, koji svake godine iznenađuju naše službe spašavanja nekim kreativnim i opasnim podvigom s pedalinama, luft-madracima, kamionskim zračnicama i sličnim priručnim plutalima. Ovaj prelaz bio je njima u čast.

Nakon pedaline slijedio je bicikl do Metkovića. Dolinu Neretve prošao sam nekoliko puta autom i oduvijek mi je bila lijepa i egzotična sa svojim brojnim močvarnim kanalima i neobičnim, krševitim brežuljcima koji izranjaju iz ravnice. U Neumu se sastajemo s Renatom Bajom, predsjednikom udruge „Dangube“ iz Bijelog Vira, koji nam se javio prije nekoliko dana sa željom da nam se pridruži na tom neretljanskom dijelu puta. Imati takvog domaćina kao što je Bajo, neprocjenjivo je. Čovjek poznaje svaki kutak svoje zelene doline, a kako predsjedava udrugom koja se brine za očuvanje tradicije, vrvi neobičnim i zanimljivim informacijama o svom kraju. Otkrio sam tako i provozao se dijelom već prilično zapuštene napoleonove ceste do graničnog prijelaza zvučnog imena Vukov klanac, osvježavao se vodom iz skrivenih izvora, prošao kroz simpatična naselja koje mi je Renato strpljivo i zanimljivo prezentirao u ugodnoj vožnji. Naravno da nas je ugostio na ručku u svojoj kući u Bijelom Viru, koja s povišenog brežuljka gleda na obližnje izvor-jezero, okolne planine i dolinu Neretve. Prekrasan i začudan kraj.

Poslije ručka Renato nas vodi do Metkovića i predaje sljedećem domaćinu. Marko Marušić predsjednik je Udruge lađara Neretve i veliki zaljubljenik i znalac povijesti ovog kraja. Jednostavno nije mogao dopustiti da ne obiđemo bedeme drevne rimske Narone, uz Solun najveći rimski grad na ovom području, kao i novi, vrlo zanimljiv Arheološki muzej u Vidu. Njegova je posebnost što nije izgrađen da bi se u njega unijeli eksponati, već je, u potpunosti posvećen Naroni, izgrađen na samom nalazištu ostataka rimskog hrama Augusteuma.

Nakon ove muzejske digresije, slijedio je susret s mnogo mukotrpnijom tradicijom – veslanje u neretljanskoj lađi. Projekt oživljavanja tradicije i očuvanja od propadanja tog tradicionalnog neretljanskog plovila, divan je primjer održivog upravljanja baštinom. Prije organiziranja prve Neretljanske regate, u cijeloj se dolini Neretve moglo naći tek petnaestak starih lađa, mahom u lošem stanju. Danas ih ima oko 150, a Maraton lađa postao je prestižnim događajem za kojeg živi cijeli kraj i sva mjesta uz rijeku. Biti član posade lađe postala je čast jednaka onoj kakva je biti alkar u Sinju. Zahvaljujući Marku i posadama Krvavac II i mladićima iz Gusara Komin, doživio sam jedinstvenu privilegiju zaveslati u neretljanskoj lađi sa sudionicima Maratona. Start kod mosta u Metkoviću s istog mjesta gdje inače počinje maraton bio je iznenađujući na više načina. Kao prvo iznenadilo me kako ta lađa neobičnog, okruglastog trupa može biti tako brza. Za neugodnije iznenađenje pobrinulo se veslo znatno teže od mog kajakaškog i neobično brz ritam veslanja. Uglavnom, nakon više od 700 kilometara koje sam odveslao bez problema, nakon tek desetak minuta Neretve eto prvih žuljeva na rukama. Nešto više od sat vremena trebalo nam je do Opuzena gdje se selim u lađu s mladom posadom Kominskih Gusara. Domaćin mi je njihov trener, proslavljeni kanuist iz Belišća i svjetski prvak, Ivan Šabjan. Njegova prisutnost u dolini Neretve dovoljno govori o ozbiljnosti priprema za Maraton lađa. Promjenom strane veslanja uspio sam upariti žuljeve na obje ruke, ali je iskustvo i doživljaj veslanja u neretljanskoj lađi bio nešto posebno. Kada ćete u kolovozu gledati prijenost ove jedinstvene manifestacije, znajte da svjedočite događaju koji je značajan za očuvanje tradicije, ali koji je istovremeno i iznimno težak, naporan i zahtjevan sportski izazov. Nezaboravan dan završavam na samom ušću Neretve, u luci Ploče, odakle sutra kreće zahtjevna dionica do Korčule, preko Svetog Ilije.