Veronika Santo je autorica poznata u domaćim znanstveno-fantastičnim krugovima, sa šest objavljenih knjiga i znatnim brojem nagrađivanih priča. Prvu priču autorica objavljuje osamdesetih godina u časopisu Sirius, dok joj Sfera 2008. objavljuje prvu samostalnu zbirku priča.
Njezin posljednji roman “Jedne noći, u šumi, koraci na stazi” objavio je Ogranak Matice hrvatske Bizovac u svojoj ediciji Machu Picchu. Tri su priče, nalik na novele, spojene srodnom tematikom, ali i protagonistom koji se pojavljuje u sve tri priče. U prvoj autorica gradi priču oko gradnje nove linije metroa u izmišljenom balkanskom gradu, koja postaje leglo bosanskih terorista i jedna od točaka na kojoj se skuplja oružje koje putuje dalje u Europu, u svrhu terorističkih napada.
Protagonist priče je novinar koji njuška metroom kako bi pronašao dobru priču, kako bi unaprijedio svoju karijeru, no susreće se s mističnim podzemljem koje ne uspijeva racionalno objasniti. U ovom prvom dijelu svoju verziju pričaju još i policajka i beskućnik, koji naposljetku i poginu u terorističkom napadu. U drugoj priči taj isti novinar putuje na planinu gdje jedna žena planira gradnju hotelskog kompleksa, koji joj ekološka udruga pokušava osujetiti.
Svoje verzije događaja opet pripovijeda nekoliko likova, uključujući i novinara iz prethodne priče. Više nego u prvoj priči, razotkriva se nepoznati i moćni svijet prirode te čovjekova nemogućnost shvaćanja koliko je nemoćan i malen u odnosu na tu prirodu, no i koliko je izgubio doticaj s intuitivnim, mističnim dijelom svojega bića. U trećoj priči novinar Nikola putuje na vjenčanje svoje redakcijske kolegice koja se udala u Calabriju, gdje je ponovno suočen s ubojstvom, a pozadina cijelog događaja, koja dodatno rasvjetljava prethodne dvije priče, dolazak je afričkih migranata na talijansku obalu.
Sve što likovi opažaju oko sebe djeluje prijeteće. Kreću se svijetom koji je prožet tajnama, oko njih su ljudi koji im ne žele dobro, koji nešto sakrivaju, i zato što su toga svjesni likovi se sumnjičavo obaziru oko sebe, gledajući kad će se materijalizirati jedna od tih brojnih prijetnji. Autorica često rabi hiperbole (vatra je vruća kao maternica, pogled oštar kao u ptice, kao da urla teško ranjena zvijer, planina jauče, munje udaraju u bok planine kao plameni noževi itd.).
Puno je sekvenci u kojima se gradi napetost, likovi proživljavaju tjelesne nelagode poput znojenja ili lupanja srca, no radnja ne napreduje - zapravo, roman većinski počiva na osjetilnoj nelagodi, atmosferi stalne prijetnje, zalasku u mistične i nepoznate predjele, kako fizičke, tako i imaginarne. Novinar je poput sumnjičavog detektiva, uvijek u blizini nečega što bi moglo poprimiti razmjere velike i važne priče, no odveć sklon upadanju u nevolje i postavljanju pogrešnih pitanja.
Za razliku od čovjeka koji ima svoje slabosti i vođen je samo svojim interesima, priroda je ovdje istinski moćna. Čitanje pomalo ometa autoričino opetovano korištenje posvojne zamjenice “moj” na mjestima gdje bi vidno trebala ići posvojno-povratna zamjenica “svoj”. Primjerice: “Poslušao sam savjet moje stanodavke”, “dobio sam odgovor na jedno od mojih pitanja”... Unatoč određenim stilskim nedostacima te razvučenoj i repetitivnoj radnji, riječ je o interesantnoj autorici i generalno interesantnom i atmosferičnom narativu žanrovske književnosti koji zadire u svijet nevidljivoga, rasvjetljujući neke od temeljnih ljudskih strahova.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: