Otkriće vatre te kontrola i upravljanje tim resursom bila je velika prekretnica u evoluciji ljudi, jer je omogućilo kuhanje hrane, grijanje i zaštitu od elementarnih nepogoda te proširenje aktivnosti i na noćne sate. No, ljudi su vrlo brzo postali svjesni i loših strana vatre, pogotovo u vrijeme kad su se naselja gradila od šiblja i drveta, koje bi vrlo lako planulo. Tad bi se udruživali da zajedno ugase požar, pa svojevrsnu preteču društava za gašenje požara nalazimo još kod starih Egipćana.
POGLEDAJTE VIDEO: S prosvjeda vatrogasaca 3. svibna 2024. na Markovom trgu
Za razvoj vatrogastva važno je i razdoblje Rimskog carstva, iz vremena cara Augusta, za čijih su društvenih reformi osnovane prve vatrogasne postrojbe i na našem području. Razvojem gradova u srednjem vijeku dolazi do usvajanja prvih gradskih dokumenata o zaštiti od požara. Nalazimo ih u Dubrovniku 1272. i 1309. te u Trogiru 1335. godine, a onda i tijekom novog doba, u Samoboru 1772. i Zagrebu 1779. godine. Polovinom 19. stoljeća osnivaju se i prve organizirane vatrogasne postrojbe u Hrvatskoj.
Posjet svakako planirajte u jutarnjim satima, odnosno grupe koje bi htjele organizirati poslijepodnevni obilazak moraju se najaviti ranije.
Osim toga, Muzej sudjeluje i na 2. susretu kolekcionara vatrogasne baštine koji će se održati 18. svibnja, u Koprivnici, povodom 150. Obljetnice DVD-a Koprivnica.
Valja naglasiti da su dečki iz varaždinskog DVD-a, zajedno s vatrogascima iz Siska i Zagreba, davne 1876. godine bili glavni inicijatori osnivanja Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice, za čijeg je prvog predsjednika izabran Gjuro Stjepan Deželić, koji se danas smatra ocem hrvatskog vatrogastva. Vatrogasci ga pamte po izreci: „Tko ti reče, da se rodoljubom smatra, a nije član vatrogasnog družtva svoje obćine, tomu ne vjeruj“, kojom je srčano promovirao tu djelatnost. Bio je aktivni sudionik u osnivanju DVD-a u Zagrebu 1870. godine i autor „Vatrogasnog vježbovnika“ iz 1895. godine. U predgovoru „Vježbovnika“ stoji kako je Vatrogasna zajednica donijela odluku da se o njenom trošku na temelju njegovog „Obučevnika za dobrovoljne vatrogasce“, inače prve stručne vatrogasne knjige na hrvatskom jeziku, ovog puta izda manje izdanje, tzv. „Vatrogasni vježbovnik“, „kako će ga svaki vatrogasac jeftinije nabaviti i moći vazda nositi sa sobom“.
Deželić u predgovoru ističe da mu je u pripremi „Vježbovnika“ pomogao još jedan vatrogasni velikan, Mirko Kolarić te dodaje: „Kako se ove vježbe osnivaju na mnogogodišnjem izskustvu kod tudjih i naših starijih gasilačkih četa i na vatrogastvu širom svijeta, naročito i na napretku tehnike i hydrotehnike, koje su tečajem vremena silno napredovale, gojim pouzdanu nadu da je ovaj Vježbenik naše vatrogastvo podići!“. Deželić je bio zaslužan i za pokretanje „Vatrogasnog vjesnika“ 1896. godine, a u suradnji s Kolarićem organizirao je i prvi strukovni vatrogasni tečaj, koji je održan 1891. u Zagrebu.
Kolarić je u to vrijeme bio tajnik Hrvatsko – slavonske vatrogasne zajednice, a nakon što je položio stručni ispit, do umirovljenja je bio upravitelj gasilane (spremišta) i prvi vježbatelj, odnosno učitelj vatrogasaca. Objavio je više stručnih knjiga.
- Svojedobno smo od Kolarićeve članice obitelji Tihane Rubić dobili kutiju s njegovom ostavštinom, koja sadrži osobne predmete povezane sa službom, među kojima su njegove medalje, dokumenti I fotografije. Uz njegovu kacigu i zviždaljku, koju posjedujemo od ranije, to su možda i neki od najvrjednijih eksponata koje čuvamo u Muzeju, ne samo po materijalnoj vrijednosti, nego zbog toga što te stvari imaju iznimnu povijesnu vrijednost – ističe Runjić. Među eksponatima čija je vrijednost doslovno neprocjenjiva ističe i prvu zastavu 'Prvog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu', koja je 2017. obnovljena u Ludbregu te plastificiranu akreditaciju predsjednika Vatrogasnog saveza Hrvatske Teodora Frickog, sa skupa na kojem je Hrvatska primljena u članstvo Međunarodne zajednice vatrogasnih i spasilačkih službi (CTIF) 1992. godine.
Inače, Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica nakon Prvog svjetskog rata često je mijenjala ime, u skladu s time kako se mijenjalo ustrojstvo i ime države. Tijekom Drugog svjetskog rata vatrogasci djeluju unutar institucija NDH, iako je dio vatrogasnih postrojbi sudjelovao u NOB-u. Potom je nakon 1945. uslijedila je obnova vatrogasnih društava te uspostava „vatrogasne milicije“ u gradovima i zajednica 1949. nastavlja s radom kao Savez dobrovoljnih vatrogasnih društava.
Desetak godina kasnije (1947.) osnovan je prvi ženski vatrogasni vod sa kapetanicom na čelu, u sklopu Industrijske vatrogasne zavodske jedinice Međimurske trikotaže Čakovec. Već 1958. bilo je u sklopu industrijskih DVD-ova 12 žena koje su položile tečaj za vatrogasnog dočasnika, a prva generacija djevojaka profesionalnih vatrogaskinja u Hrvatskoj upisana je školske godine 1977./1978. godine, čime se pomalo otvorio prostor za njihov ulazak u ovu profesiju. Danas žene čine oko 25 posto aktivnih vatrogasnih snaga, kažu procjene Hrvatske vatrogasne zajednice.
Godine 1955. Zajednica mijenja ime u Vatrogasni savez Hrvatske. U to vrijeme značajno raste broj društava, ne samo u gradovima, nego i u industriji, jer se u mnogim većim tvornicama organiziraju vatrogasne jedinice. U to je vrijeme krenula i nabava motornih vozila u društvima, što je bitno povećalo efikasnost vatrogasaca u intervencijama. Nakon što je veliki broj vatrogasaca tijekom Domovinskog rata izgubio život u borbi za Domovinu, a postrojbe ostale bez vrijedne opreme, od 1993. vraća se naziv Hrvatska vatrogasna zajednica i započinje rad na obnovi vatrogastva, ističe se u kratkom pregledu povijesti vatrogastva u Hrvatskoj na stranicama Muzeja.
Najveći dio fundusa Muzeja odnosi se na odlikovanja i medalje. Hrvatsko - slavonska vatrogasna zajednica još od 1891. dodjeljuje zaslužnim vatrogascima odlikovanja, dok su dobrovoljna vatrogasna društva često izdavala posebne medalje povodom obljetnica, posvete barjaka i ostalih važnih događaja u radu. Veliki dio fundusa čine knjige i dokumenti o vatrogastvu i oni koje je objavljivala sama vatrogasna zajednica, a značajan dio postava čine i vatrogasna odijela te brojne sprave i oprema koju su vatrogasci nekad koristili na terenu. Svaki detalj ima svoju priču i povezan je s brojnim generacijama ljudi koji su bili iznimno predani u tome da čuvaju svoj kraj i svoje domove od požara.
- Dobrovoljno vatrogastvo ima ogromnu ulogu u društvu, prije svega u prevenciji požara, odnosno edukaciji građana o tome kako ih izbjeći ili kako se ponašati da biste što prije ugasili vatru i spriječili štetu. Mnoga dobrovoljna društva, među ostalim, imaju organizirana dežurstva i sustav ranog uzbunjivanja vatrogasaca i građana, što često ima veliki doprinos u tome da se vatra što prije stavi pod kontrolu. Osim toga, dobrovoljna društva su glavni nositelji promocije vatrogastva i odgoja mladih generacija za to da budu budući vatrogasci. Iskustva pokazuju da jedan DVD koji, na primjer, godinama radi s desetak mladih ljudi u konačnici može računati da će dvoje ili troje njih ostati u društvu, čime se osigurava kontinuitet rada – pojašnjava Runjić. No, ne manje važno, mnoga su dobrovoljna vatrogasna društva u manjim mjestima s vremenom postala i središta okupljanja građana i često su po tome važna i danas.
- Imate mnogo društava u čijim se prostorima održava veći dio društvenog života u mjestu, od krštenja i pričesti, brojnih izložbi i sličnih događanja, pa do svadbi ili ispraćaja, jer su to nerijetko jedine dvorane koje mogu primiti veći broj ljudi, kaže Runjić. Dodaje kako ne smijemo zanemariti ni vatrogasne zabave, koje se organiziraju povodom nekih obljetnica ili blagdana.
- Mnogi će se možda posprdno nasmijati na spomen tih zabava, no treba znati da su se one nekad organizirale zato što je to često bio jedini način da se prikupe sredstva za financiranje rada društva. Nekad je, naime, jedina mogućnost da se prikupe sredstva za nabavu novog vozila ili opreme bila da neki bogati član društva DVD-u donira sredstva, ili da se organizira prikupljanje na takvim zabavama – pojašnjava Runjić.
Inače, većina dobrovoljnih društava nekad je imala sve što je trebalo za samostalno funkcioniranje jedne takve organizacije: od društvenog liječnika (koji je imao zadaću pomoći u zbrinjavanju žrtava požara), svećenika, veterinara, a nerijetko i pjevački zbor i vatrogasnu glazbu, koji su pjevali i svirali na obljetnicama i drugim događanjima te na ispraćajima preminulih kolega vatrogasaca.
Tako muzejska pedagoginja Biserka Vlahović koja se bavila nastankom glazbe Prvog dobrovoljnog vatrogasnog zbora Varaždin, piše: Vatrogasci su isprva surađivali s glazbenicima koji su im pomagali organizirati zbor koji je mogao pjevati na svečanosti ili ispraćaju preminulih članova, da bi nakon toga krenuli u organizaciju vlastite glazbe u društvu.
- Dobra suradnja vatrogasaca i glazbenika rezultirala je utemeljenjem vatrogasne glazbe. Članovi te glazbe kao i pjevači polazili su internu školu u kojoj su učili note i pjevanje, što znači da su morali usvojiti elementarno glazbeno znanje. Probe su održavane dva puta tjedno, a sve obaveze članova bile su regulirane pravilima. Glazbeni programi sastojali su se od različitih glazbenih vrsta i u početku se osjećao jak utjecaj Njemačke i Austrije, a kasnije se sviraju i kompozicije domaćih autora.
S godinama su se mijenjali kapelnici, a svaki od njih poklonio je Vatrogasnom društvu glazbenu kompoziciju u znak sjećanja, ističe Vlahović. U Državnom arhivu pronašla je i podatak da je jedan od zborovođa varaždinskog DVD-a bio Vaclav Prohaska, koji je poklonio društvu 1871. „Brzu polku vatrogasaca“.
I zagrebački vatrogasci imali su svoju glazbu, piše Deželić u knjizi „Vatrogasna glazba u Zagrebu“ iz 1907. godine. On dokazuje da je ta glazba osnovana još krajem 1870. godine, dakle da je tad imala već 35 godina tradicije. Tad su gradske vlasti postigle dogovor s kapelnikom Grasseom da paušal za note ne smije prije 50 forinti na godinu. Prvi kapetan vatrogasne glazbe bio je ljekarnik Maks pl. Horvath, član društva, a te je godine glazba brojila 18 glazbenika.
No, na sjednici upravljajućeg odbora Društva u kolovozu 1897. godine, zbog relativno visokih troškova glazbe (a nakon što su pregledani svi računi i utvrđeno je da nema nikakve sumnje u njihovu točnost), a nakon što je Grad obustavio dotaciju od 3000 forinti godišnje, na dnevnom redu našla se odluka o raspuštanju.
Preostalim sredstvima iz dotacije Grada financirala se nabava dotrajalih vatrogasnih odijela, no instrumenti su dugo vremena ostali pohranjeni, u nadi da bi se vatrogasna glazba mogla obnoviti. Na žalost, kao i u većini drugih društva, zborovi i glazba s vremenom su se ugasili, ili odvojili i počeli djelovati samostalno, pa se veliki dio te vatrogasno-glazbene tradicije do danas izgubio.
Kao još jednu od zanimljivosti, na stranicama Muzeja vatrogastva smo pronašli i Pravilnik o zaštiti od požara za Grad Zadar, od 28. travnja 1854. Godine. Uz precizne odredbe o načinu izgradnje kuća radi zaštite od požara, njime se propisuju i obaveze u slučaju požara. Pravilnik kaže da su „na prvi znak o izbijanju požara dužni reagirati svi članovi stalne komisije za požare, kojom u tim slučajevima predsjeda c.k. direktor policije ili njegov zamjenik“. Oni se odmah moraju uputiti na mjesto opasnosti, gdje izdaju prikladnija uputstva za gašenje požara. Komisija je imala dogovor s vojnim vlastima koje su u određenim okolnostima slale određeni broj vojnika, da čuvaju red i mir na požarištu i u obližnjim javnim ustanovama.
Također, Komisija je imala ovlasti u slučaju stvarne potrebe „narediti obiteljima iz susjedstva da pristignu u pomoć s vjedrima i kablovima na požarište te se stave na raspolaganje naredbama Komisije“. Otvarali bi se najbliži bunari radi dobavljanja neophodne količine vode, a u pomoć bi morali pristupiti i dimnjačari, zidari, stolari, drvodjelci, bravari i mesari, pa čak i mornari usidreni u luci.
Kola za vodu sa šmrkovima ili prenosivi aparati moraju prema potrebi biti postavljeni na najšire mjesto u ulici ili na najbližem trgu od požarišta, odnosno na mjestu gdje će manevriranje pri gašenju požara biti najprimjerenije. A oni koji bez opravdane spriječenosti odbiju izvanrednu dužnost da priskoče u pomoć i pomognu pri gašenju požara, bili bi kažnjeni novčanom kaznom od dva do deset fiorina, ili zatvorom od 10 do 48 sati, ovisno o okolnostima.