Tu u kvartu ima jedan dom za starije. Prosječna četvrtasta zgrada, s dosadnom fasadom i uskim balkonima. Povremeno kroz njih proviri pokoje namreškano lice, zaškilji u sunce i povuče se u spokoj iza zavjesa.

Sinoć, nekoliko minuta prije bijesnog proloma oblaka, šetao sam psa tom tihom ulicom. Ali ovaj put je bilo drukčije. Zgrada je oživjela. Nešto se tamo događalo. Već iz daljine čuo sam poletnu, euforičnu glazbu. Ruke su pljeskale allegro. Glasovi su se spajali u neobuzdanom refrenu. Znam tu melodiju, čuo sam je stoput tamo dolje, kod kuće. 

Starački dom se veselio uz 'Večeras je naša fešta'. Ne znam koja je bila prigoda, ne znam zašto baš ta pjesma, ne znam tko ju je svirao.

Nadvirio sam se, vrag mi nije dao mira i, tamo na terasi, vidio sam simpatične penzionere, simpatične kako samo penzioneri mogu biti. Poslušno se pridržavajući discipliniranog razmaka, njihali su se uz ritam mediteranske poskočice. I smijali se. I ja sam se smiješio. Nisam dugo ostao. Dovoljno sam testirao granice svoje pristojnosti i njihovog strpljenja.

Okrenuo sam se još jednom na povratku kući. Mračni, olovni oblaci žderali su nebo iznad kvarta. Nemilosrdno su se primicali domu. Onaj refren čuo se sve slabije, gušilo ga je hujanje nadolazećeg vjetra. U daljini, u vrtlogu prašine, vidio sam kako se trajne frizure podižu sa stolica i odlaze u sigurnost. Nemaju snage za borbu s ovim. 

Natopljena smjesa oblaka zagrlila je zgradu, a ja sam otrčao kroz kišu. Između tabananja mojih tenisica i psećih šapa, učinilo mi se da opet čujem pjesmu iz smjera doma. Odlučili su da neće ići krotko u tu blagu noć.

Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE