Rosa Oršuš (23) rodila se u osmeročlanoj obitelji u romskom naselju Piškorovec u Međimurju. Prisjećajući se djetinjstva kaže kako su ondje vladali iznimno teški uvjeti, nisu imali vodu ni sanitarni čvor, no njezina je obitelj imala struju.
POGLEDAJTE VIDEO: Rosa studira u Osijeku
Njezin otac radio je kao zidar i obitelj je preživljavala od njegove plaće, a školovanje je oduvijek bio prioritet i svi su morali završiti srednju školu.
- No moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća - prisjeća se Rosa skromnih početaka ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.
- U mojem naselju se noću glasno puštala glazba, izbijale su svađe, vladala je velika buka i to do kasnih noćnih sati. Nekad sam znala dolaziti na nastavu posve neispavana, pa sam spavala doslovno na klupi na satu - prepričala je ona ne skrivajući koliko je teško u takvom okruženju njegovati ambicije.
Završila je osnovnu i upisala ekonomsko trgovačku školu za komercijalisticu. Dodatno, tek je tijekom školovanja doznala da ima pravo na besplatan smještaj u učeničkom domu, pa je s nepunih 15 morala napustiti roditeljski dom i osamostaliti se, što joj je, kaže, teško palo.
- No na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet. Najprije sam upisala preddiplomski studij upravnog prava na Veleučilištu u Požegi, a po završetku sam postala prvostupnica javne uprave. Tada sam upisala specijalistički diplomski studij javne uprave u Osijeku zahvaljujući načelniku općine Mala Subotica koji mi je sufinancirao školarinu. Sad sam na drugoj godini studija, i sve sam ispite dala u roku - objašnjava djevojka koja kaže da želi raditi u struci, u društvenom odjelu u kojem će imati mogućnost usmjeriti mlade Rome i Romkinje na obrazovanje te ih informirati o njihovim pravima koja im pripadaju kao pripadnicima romske nacionalne manjine.
Paralelno uz svoju struku svoju budućnost vidi u civilnim projektima koji podižu svijest mladih Roma o važnosti obrazovanja.
- Predrasude o nama postoje i s njima se teško boriti. Ljudi misle da smo lijeni, neradnici i lopovi. Iskusila sam to na vlastitoj koži prijavljujući se na oglas za posao u trgovini. Čim sam stavila na papir svoje ime i prezime, nisu mi se nikad javili. Mom tadašnjem dečku koji se isto prijavio, već su sljedećeg dana uputili poziv i zaposlio se. S druge strane, Romi nemaju povjerenja u sustav jer dobro znamo kako nas percipiraju. Dodatno, još je teže biti Romkinja, jer u našoj kulturi moj glas vrijedi manje od glasa muškarca. Zato bih voljela raditi na projektima koji će mladim Romima omogućiti uvid u to kako funkcionira sustav obrazovanja i koja prava sve imaju, jer na vlastitoj sam koži iskusila što znači biti neinformiran - istaknula je.
Kaže kako se tijekom školovanja i studija nikad nije susrela s predrasudama zbog svojeg podrijetla, i dapače, smatra kako su Slavonci vrlo otvoreni i prigrlili su je bez problema.
- Jako sam se bojala kako će me kolege na fakultetu doživjeti jer imam specifično romsko prezime. No nitko nije reagirao. Kad su me upoznali kao čovjeka, kolegama sam rekla da sam Romkinja i iznenadila sam se njihovom reakcijom. “Pa što onda? Ti si čovjek kao i mi”, odgovorili su mi i bila sam jako sretna - priznala je ona.
Od povremenih studentskih poslova uspije uštedjeti koju kunu pa je šalji majci i braći, jer u njezinoj obitelji u kojoj sad dvoje djece polazi prvi razred, majka preživljava od 500 kuna zajamčene minimalne naknade. O stvaranju vlastite obitelji još ne razmišlja jer joj to, kaže, nije trenutačno na listi prioriteta.
Valentina Pavić: Roditelji su nam uvijek isticali važnost obrazovanja
U romskoj obitelji Pavić iz Pribislavca kraj Čakovca na prvom je mjestu Bog. Obitelj broji ukupno šest članova, a roditelji su zaposleni.
- Ne rade u struci, no mama mi je pizza majstorica, a tata je pekar. Od malih nogu su isticali važnost obrazovanja i ja sam vrlo rano toga postala svjesna. Imam još brata starog sedam godina koji je sad krenuo u prvi razred, jedna sestra ide u gimnaziju i ima 17, dok druga pohađa srednju školu Čakovec, smjer medicinska sestra i ima 18 godina. Doma nikad nismo oskudijevali i roditelji su nam uvijek pružali sve što nam treba - započinje svoju priču Valentina Pavić (21) ističući kako je uvijek imala uvjete za postizanje svih svojih ciljeva.
Tako je još u osnovnoj školi zavoljela učenje s kojim nikad nije imala problema. Kaže kako je uvijek bila marljiva i voljela je učiti, a već s upisom u srednju školu za zanimanje turističko-hotelijerskog komercijalista znala je da će nastaviti obrazovanje na studiju. Fasciniraju je druge kulture i običaji pa o njima želi naučiti više.
- Jako volim putovati, upoznavati druge kulture i običaje te učiti strane jezike. Govorim talijanski, engleski i španjolski. Bez problema sam po završetku srednje škole upisala studij Menadžmenta u turizmu u Rijeci i sad sam na četvrtoj godini. Imam još tri godine studija, kaže ona dodajući kako se ne želi ograničiti razmišljanjem o budućnosti nego fokusirati na učenje kako bi položila planirane ispite.
- Studij je onakav kakav sam i očekivala, jako sam zadovoljna i ovo mi je najljepše razdoblje u životu. Osamostalila sam se, upoznala sam puno predivnih ljudi i otkrila neke nove horizonte. Rekla bih da je fakultet mrvicu zahtjevniji od srednje škole, ali moj princip polaganja ispita i svih obveza je isti kao kroz ostatak školovanja. Volim zahvaliti Bogu na svemu što imam, za mudrost i znanje, i volim to donijeti pred njega i prije svakog testa se pomolim jer znam da uspjeh dugujem njemu. Da ne spomenem njega, sve bi bilo samo lijepa priča. On je moj izvor i inspiracija - kaže Valentina dodajući kako po završetku studija može birati u nizu poslova u turizmu, od rada u turističkim i putničkim agencijama do rada u hotelima i odmaralištima.
Nada se da će putovati i usavršiti znanje jezika koje već govori, a možda naučiti i neki novi.
Brak i djecu ne isključuje iako trenutačno nema dečka, no kaže kako je predrasuda da se Romkinje udaju mlade i žive da bi rađale.
U njezinom slučaju, teško je odrastati u svijetu u kojem čovjek nailazi na predrasude s obje strane, pa kaže kako je osjetila da je u romskoj zajednici doživljavaju drugačije jer je obrazovana, ali i da se susretala s različitim predrasudama tijekom školovanja.
- Ne bih o detaljima, no ima svakakvih ljudi. Činjenica jest da većina Roma živi od socijalne pomoći i da je to njihov stil života, no smatram da se ne smije generalizirati nego gledati pojedinca. Čak i ljudi koji mi priđu s predrasudama, nakon što se upoznamo brzo ih izgube - nastavlja ambiciozna djevojka koja sanja o upoznavanju svijeta i životu koji nije povezan s nečijim podrijetlom.