Zvali su ih Crveni i Plavi soliter. Od proljeća 1975. u predgrađu Prijedora, onih dana kad su se radnici iz brojnih okolnih tvornica useljavali u fantastične 13-katne, čiste, moderne, osvijetljene zgrade, pred koje su za Prvog maja dolazili autobusi da radničke obitelji vode na proslavu, od ljeta u kojem su prvi put išli na odmor u Biograd u radničko odmaralište, prošlo je samo 16 godina.
Soliter je postao vlak s putnicima savršeno nesvjesnima da juri u provaliju. Samo je onim ponekima, koji su već 1991. išli u pijane, divlje, manijakalne pokolje u Slavoniju, bilo jasno što se sprema.
Kratki roman “Schindlerov lift” Darka Cvijetića kovitlac je rafala, noža, baruta, alkoholne i bestijalne nacionalističke psihoze koja je protutnjala kroz neboder u koji su samo 17 godina ranije vlasti useljavale, ravnomjerno, po hrvatsku, muslimansku i srpsku obitelj u stanove na svakom katu, s ponekom romskom obitelji. Ekrema Handanagića hicem u glavu je ustrijelio policajac. Onaj balavi kompleksaš koji je samo koju godinu ranije zavidio Ekremu što je na poslu unaprijeđen s povišicom. U njegov se stan uselila obitelj čijoj je curici lift (marke Schindler) odrubio glavu kad je u ratu, slučajnim dolaskom struje, jedan od četiri lifta (marke Schindler) naglo proradio. U prvom danu rata oko solitera pobijeno je više od deset ljudi, gorjele su lomače, vukli su tijela ubijenih, Danko Džolić uspio se kriti u stanu cijeli rat, u čemu su mu pomagali komšije, slušao je kako vrište oni pogrešnih imena koje su izvlačili, ubijali ili odvodili. Obrad je bagerom skupljao porušene kuće muslimana, kopao primarne, sekundarne, tercijarne grobnice.
Omarska... Pijana rulja koja je pjevala ojkače oko tijela profesora... Radnike su zajebali tako što su postali ratnici. Otac uspješnog srpskog dezertera objesio se kad mu se sin nije vraćao ni nakon rata. A nakon rata sve je izgledalo poharano kao Bronx u doba najgoreg propadanja. Cvijetićev “Schindlerov lift”, usudit ću se ustvrditi, najbosanskije je ratno književno djelo iz tog prokletog pada u ponor u 90-ima.
Ono što je irački književni emigrant u Finskoj Hassan Blasim sa svojim “Iračkim Kristom” napisao kao svjedočenje užasu u svojoj domovini, to je Cvijetić napravio ovim djelom. Danko Cvijetić je, kao i Blasim, beskrajni ljudski pakao i najgori uvrnuti smisao za humor Boga gledao iz prvog reda. Ali s tom razlikom što nije posegnuo za naturalnom mistikom. Na gole mišiće, golom mentalnom snagom običnog ljudskog bića uspio je nabiti svu strahotu i katastrofu Bosne i Hercegovine u jednu zgradu, što je najgore, pišući kao da u glavi ima dokumentarac za preživjele, koji uz to imaju još dovoljno živaca to odgledati, pročitati kako bi još barem netko ostao ovdje da pamti.
Možda je riječ o duhu Bosne i Hercegovine u kojoj se život stoljećima nastavljao, poput životinjskog nagona za preživljavanjem unatoč ratnim katastrofama koje su je gazile. Onom duhu koji se božanskom snagom ili ljudskom drskošću ruga i poslije vješala, iako je nada posvuda ubijena, odumrla, da bi je u najboljem slučaju zamijenila ironija. Možda je riječ o tome da je taj povijesni incident Titove Jugoslavije, onoga Tita s kojim su se klinci u 1985. zafrkavali pa su napravili njegov lik od kartona, zbog čega su intervenirali i milicajci, uspio potrajati dovoljno dugo da izgradi generaciju koja će stradati, ginuti, biti masakrirana, utopiti se u orgiji ludila i nacionalizma, ali iz koje će biti i onih koji će preživjeti - nedovoljno ranjenih da bi umrli, nedovoljno slomljenih da ne bi pamtili. Cvijetić piše zato da se ne zaboravi, bez nade, ali u inat dimenziji u kojoj postojimo i koja će uskoro zaboraviti sve nas.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: