Sve stvari koje si još kao dijete nije mogao ili si je trebao objasniti, poznati Varaždinac i slikar Željko Prstec (68) je uzeo olovku i nacrtao. Upravo je crtanje bilo put prema razumijevanju svijeta oko njega. Sve do danas crtanje je na neki način i pohranjivanje moje memorije, emocija, energije. Kad ponovno gledam neki rad koji sam davno napravio, ta ista energija se vraća u mene pa je to stvaralački proces koji me drži.
Za sebe će reći da je proživio dva života. Do 34. godine prvi život, onaj inženjera elektrotehnike, bio je šef tehnike u HNK, a nakon toga taj je život završio i počeo je drugi slikara anđela. Imao sam sreću što sam tijekom života naišao na nekoliko ljudi poput mojih učitelja u osnovnoj školi Mancike Milinković i Slavka Jagačića koji su već tada zapazili tu moju posebnost u likovnom izražavanju. Od najranijih dana sam bio sklon snatrenju i sanjarenju.
Najviše sam volio gledati u oblake i taj svijet koji se odvijao pred mojim očima, brodovi, ljudi, životinje, anđeli, bilo je poput nekog filma. Iako sam cijelo vrijeme slikao, u isto vrijeme me privlačila tehnika, posebno elektrika koja je isto tako eterična, nevidljiva i toliko snažna pa sam školovanje usmjerio prema tehnici.
- U jednom trenutku, povezao sam tehniku i umjetnost kada sam postao tehnički direktor u HNK-u Varaždin - kaže Prstec, koji je u svom Muzeju anđela u Varaždinu okružen s mnoštvo anđela koje je sam naslikao ili dobio od drugih. Redatelj Petar Veček i likovni kritičar i direktor Muzeja za umjetnost i obrt Vladimir Maleković prepoznali su njegov rad. Maleković ga je pozvao na izložbu 1983. godine na koju se on nije odazvao smatrajući da nije dorastao, ali je onda Maleković osobno došao do njega i odabrao dvije slike za tu izložbu.
Pokazao mi je da još postoje ljudi koji rade svoj posao sa srcem i dušom bez veza, pozivanja, nuđenja. Susret s njim označio je moj život. Godinu dana kasnije teško sam obolio i završio na dugotrajnom liječenju plućne bolesti u bolnici Novi Marof i Jordanovac u Zagrebu, koje je na kraju potrajalo desetak godina. To vrijeme mi je služilo za duhovno pročišćavanje. Čovjek kroz život ni ne primijeti koliko se onečisti raznim teretima. Imao sam tu sreću u životu da sam obolio i dobio šansu da unutar 4 zida dugotrajno proživim pročišćavanje koje mi je omogućilo da ponovno pročitam neke knjige koje sam već pročitao ili nisam uspio pročitati.
Ponovno sam se primio olovke i papira i crtao danonoćno, jedva čekajući da svane da crtam i večer da počnem čitati. Od jednog prijatelja dobio sam nekoliko ručno rađenih papira koji su imali reljef vrlo sličan nebu s oblacima. Crtajući tako ruine koje su me u to vrijeme jako zanimale, ugledao sam podno jedne obris anđelčića koji svira flautu i pomalo začuđen perom ga iscrtao.
- Nisam u tom trenutku bio ni svjestan da sam počeo crtati svoj Muzej anđela. Prvi moj anđelčić je nastao u bolničkom krevetu. Ja zapravo iščitavam poruke, čitam priču iz strukture podloge na kojoj radim - kazao je slikar Prstec. Crteže iz bolničkoga kreveta pokazao je Malekoviću, koji mu je predložio da napravi izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu za koju je izabrano njegovih 60 crteža.
Ta mu je izložba, kaže, otvorila put u profesionalni krug likovnih stvaralaca. Uslijedile su izložbe u Italiji, Austriji, Njemačkoj, a potom i putujuće izložbe po Europi. Odlučio se potpuno posvetiti slikarstvu i 1994. godine je dao otkaz u kazalištu zatražio status samostalnog umjetnika, tj postao sam član ZUH-a.
- Supruga je bila skeptična, a ja sam tad bio dosta loše i rekao sam da želim umrijeti kao samostalni umjetnik.
I zamislite čuda! Nakon te odluke sve se počelo mijenjati u mojem organizmu.
Liječnici su se čudili, a ja sam znao da sam dobio zadatak napraviti Muzej anđela u Varaždinu. I dalje stvaram bez obzira na mirovinu.
Taj slikarski put pobuđuje i drugo, pa su se događali krasni eseji, književnika ili likovnih kritičara, te je tako nastala jedna priča da je Varaždin grad u kojem anđeli spavaju. Nekada davno svaki je čovjek imao svojeg anđela na ramenu, zajedno je s njim živio u dobru i zlu, a onda su došla naša vremena u kojima se sve promijenilo. Ljudi su se okrenuli drugim vrijednostima, što većoj zaradi, položaju u društvu, nemaju više vremena djeca za roditelje, roditelji za djecu, a kamoli da bi imali za anđele, kaže Željko i objašnjava kako su mnogi napustili svoje anđele, a anđeli su došli u Varaždin i odabrali jednog bivšeg inženjera, a danas slikara da obznani svijetu tu njihovu odluku.
- Svi oni ljudi koji se žele vratiti svom anđelu, moraju doći u Varaždin i potražiti ga na skrovitim mjestima, pogledati u Muzej anđela ili Anđelinjak. Možda baš njihov anđeo ondje spava i imaju mogućnost ponovno ga povesti sa sobom, vratiti se onim starim dobrim duhovnim vrijednostima i jednom humanijem načinu življenja - poziva Prstec.
Zahvaljujući toj priči i njegovom slikarskom putu, veliki broj ljudi dolazi u Varaždin u njegov Muzej anđela koji je otvorio prije 7 godina. Iako je u početku, kaže, malo ljudi vjerovalo u njegovu zamisao, danas u muzej dolaze ljudi iz cijelog svijeta . Neki dan je bila žena iz Singapura po drugi put. Nakon prvog posjeta poslala nam je poštom figurice anđela iz Singapura, a ovaj put nam je donijela anđela kojeg je kupila u Japanu.
Priča o anđelima dala je Varaždinu novu dimenziju koju rijetko koji grad ima. Moja ideja je da u Rajskom vrtu uz Muzej anđela bude 9.999 anđela. To je za mene magičan broj. Svojevremeno sam bio u jednom budističkom hramu u kojem je bilo 9.999 kipova Bude. Dirnulo me da je netko napravio tako veliki hram - kaže Prstec.
U Muzeju anđela rade i Željkov sin Josip, koji je završio multimediju i izuzetan je poznavatelj očeva djela i njegov kritičar, snaha Mateja, koja je, kaže Prstec, izuzetno kreativna, ali i supruga Marija, koja je u mirovini kao pravnica također od neizmjerne važnosti, a složna obitelj uz malu pomoć anđela uspijeva učiniti Muzej samoodrživim i uspješnim.
NEMOJTE DATI DA VAS UNIŠTE: Ove osobine otkrivaju svaku toksičnu osobu u vašem životu