“Noć, crna šuma, skeletna ruka” – novim romanom “Proslava” (OceanMore, 2019.), Damir Karakaš napravio je odmak od svoje karakteristične ledeno ubojite realistične proze koja manje prepričava a više konstatira, odmak od autobiografskog iako ne i od biografskog, odmak čak i od suvremenosti, i napisao svoj vjerojatno najbolji roman dosad, izvanredno kompleksnu knjigu u kojoj se taj pisac pokazuje u za sebe sasvim novom emocionalnom registru: lirskoga suosjećanja. Iznimna atmosferičnost, precizan autorski glas koji progovara pažljivo odabranim riječima u minuciozno cizeliranim rečeničnim konstrukcijama, fokus na stanju duha, priroda, Lika – sve je tu, ali druga- čije od svega što smo dosad kod Karakaša navikli.
Strukturiran u četiri slike podnaslovljene ‘Kuća’, ‘Psi’, ‘Proslava’ i ‘Otac’, njegov se novi roman kroz priču o ishodištima jedne obitelji pretvara u duboko intimno putovanje kroz vrijeme, u prošlost u kojoj su povijesna zbivanja tek pozadinska buka neumitnoj prolaznosti ljudskoga života. Već prva slika – čovjek koji se skriva u šumi i čeka – otkriva jedan od središ- njih motiva knjige: duboku stopljenost čovjeka s prirodom, čija ga surovost i nepredvidivost plaši, ali koja je istodobno jedina konstanta u njegovu životu, ono jedino poznato u nesigurnim vremenima. Koračajući istom prirodom u različitim povijesnim trenutcima, kroz sva četiri poglavlja knjige Karakaševi se likovi kreću unutar iste petlje rađanja i umiranja u kojoj nema mjesta za osjećaje, za promatranje, razmišljanje. A ipak, svi oni duboko osjećaju, promišljaju, istodobno tek rubno svjesni strašne sjene najmračnijeg trenutka recentne hrvatske povijesti: rađanja ustaške države, kao jedne od povijesnih prijelomnih točaka koje čine biografiju te obiteljske sage.
Suprotno njegovoj prepoznatljivoj jezičnoj ekonomičnosti, služeći se neprekinutim retoričkim vodopadom slika i asocijacija, Karakaš u “Proslavi” gradi jedan izvanredno elaboriran emocionalni mikrokozmos pun topline i ljubavi. Smješten unutar konteksta siromaštva, smrti, gladi, rata, svijet njegovih junaka ovaj je put lišen unutarnjih mrakova i okrutnosti – zlo je izmješteno iz kruga psiholoških interijera jednostavnih ljudi koji čine središnju okosnicu romana, u izvanjsko. Uronjene u egzistencijalne svakodnevnosti pukog preživljavanja, nalazimo ih zaljubljene, zabrinute, gladne, kako naporno rade ali ni na trenutak ne zaboravljaju biti čovječni. U tom povijesnom i obiteljskom vrtlogu glavni je lik Mijo, koji je čas odrastao muškarac koji se netom vratio iz rata, čas mladić u kojemu se rađa ljubav prema djevojci iz susjednog sela, čas je dijete kojemu je sudbina dodijelila da preživi. Pišući bez otvorenih poveznica s vlastitom biografijom, bez izravnog ideologiziranja i osuđivanja, pisac koji je dosad pokazao da u njegovoj prozi nema milosti ni za koga, Karakaš je “Proslavom” na jedva 120 stranica ispisao pravo književno remekdjelo, kratku odu humanosti, ljubavni roman, povijesno štivo, knjigu upozorenja na zlo koje ponovno sve glasnije huči iz prikrajka.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: