Čak i potres kad ga zatrese, Zagrebu se lijepe stvari dese... Neka čuju ovaj apel i Markov trg i Bruxelles...dopirali su glasovi dječjeg zbora iz zvučnika u producentskom studiji Pod.room u centru Zagreba, a učitelj Ivan Petranović (40) zadovoljno se smješkao.
- Ušminkavamo sve prije puštanja van, ovo je nova pjesma, puštamo je simbolično danas, na zadnji dan škole - govori nam učitelj kojeg smo upoznali kada je u vrijeme karantene obilazio svoje učenike OŠ dr. Ivan Merz i pjevao im pod prozorima. I ovoga puta inspiracija su mu bila djeca, njegovi učenici, njegov 3.b.
- Po povratku u redovnu nastavu, tamo 11.5., u školi u kojoj radim kao učitelj u boravku, dočekalo me pet učenika, mojih pet trećaša i odmah pitali: 'Učitelju, napišite nam pjesmu o potresu'. Zato ja kažem da je ovo pjesma po narudžbi. Djeca su često moja inspiracija, a za ovu pjesmu to je bio moj 3. b, ali i 3. a i c - priča učitelj Ivan koji su slobodno vrijeme djeluje kao kantautor Sebastian Doe te u poslu i privatnom životu - živi glazbu. Tu se nameće pitanje: Tko je učitelj Ivan, a tko Sebastian Doe?
- Sve je počelo s Beatlesima koje sam čuo u sedmom razredu. Tada mi je album Rubber soul bio non-stop na repeatu, a u osmom razredu sam ozbiljnije počeo svirati gitaru i već tada napisao svoju prvu pjesmu. I od tada gitaru više nisam pustio. Beatlesi su me odredili. Uvijek kažem: "To je najveći bend svih vremena na svijetu i okolici. A John je VRH, odnosno very rare human (vrlo rijetko ljudsko biće). Neke Lennonove pjesme poput Imagine, Give peace a chance i Instant karma mene su u tom periodu formirale u ono što jesam danas. I Beatlese, Johna i Paula doživljavam kao glazbene mentore. Više me odredio Johnov odnos prema slavi, lijepo je rekao u jednom dokumentarcu: "Kad pjevam I Wanna hold your hand...", onda svi to žele pjevati, zašto onda ne bih pjevao "Give peace a chance" pa da to svi pjevaju? Snažan je taj osjećaj odgovornosti koju imaju slavne ličnosti. I tu se postavlja pitanje 'Može li pjesma promijeniti svijet', ja uvijek kažem - može! Osjetio sam to na svojoj koži - govori i nastavlja:
- Upravo se to meni na neki način događa, shvaćam da i ja pjesmom mogu utjecati na svijet oko sebe. Znam iz iskustva da se to može. Recimo, djeca su moja redovita publika. Kad napravim pjesmu za djecu i kad im je sviram u školi, vidim da ona utječe na njih, da im mijenja raspoloženje. To je slučaj s ovim singlom. Kad smo se 11. svibnja vratili u školu imao sam pet trećaša u razredu. Nakon nekoliko dana pitali su me: "Učitelju, napišite nam pjesmu o potresu". Taj refren sam imao već neko vrijeme zapisan, no budući da ne pišem takve pjesme koje nose neki apel za nešto, stajao je po strani. Ovo je bio pomak na nešto konkretnije, jer sam ovo osjetio na vlastitoj koži. Nisam nikad živio u centru, za vrijeme korone sam živio u Leskovcu no više od 10 godina radim u centru i to je moj kvart. I kad sam drugi dan nakon potresa bio u gradu, vidio sve i razgovarao s roditeljima s kojima smo pričali o školi, njihovim razorenim stanovima.. tu se sve okrenulo. Naime, u devetom mjesecu će biti nekih pola godine od potresa, a neće sva djeca biti u svojim školskim klupama i neće sva djeca biti u svojim vrtićima. To je po meni porazno za glavni grad i cijelu državu.
Recimo naša škola dr. Ivan Merz u ovom trenutku gostuje u OŠ Matka Laginje, a iduće ćemo godine gostovati u tri škole jer se predviđa da će sanacija trajati godinu dana. No, ako postavimo stvari tako da će u devetom mjesecu biti šest mjeseci od potresa, to znači da je već sada - poluvrijeme! I što se radi? Iako se nikada nisam bavio politikom i to me uopće ne zanima, ovaj song je čisti politički song - nije ni lijevo, ni desno, ni centar nego iz perspektive djece koja žele natrag na svoja školska dvorišta. Kad smo došli raditi u školu Matka Laginje u kojoj nije bilo osigurano školsko dvorište, još je bilo cigli koje su mogle pasti. Rekli su nam da moramo biti unutra. Tugaljivo su mi učenici stajali na prozoru i pitali me kad ćemo van, kad ćemo van? - kaže učitelj i kantautor te dodaje kako su ta njihova pitanja zapisana u stihovima Zagrebačkog apela.
- Svaki moj stih je autobiografski, bilo da pjevam o ljubavi prema ženi, životnoj filozofiji ili palačinkama. Imam primjerice pjesmu 'Palačinke koje noću sanjam' koju su mi djeca jako puno tražila dok sam im svirao pod prozorima tijekom karantene i koju sam namjeravao snimati u studiju odmah nakon korone. No budući da su moji trećaši imali druge želje, prvi je na red došao Zagrebački apel za Markov trg i Bruxelles, a Palačinke će doći kasnije, kao desert - dodaje uz smijeh govoreći kako je danas izašao singl za Spona music, a spot je još u montaži.
POSLUŠAJTE SINGL:
Član je i lutkarskog kazališta Pjetlić Zlatokrijestić koji vodi Anica Kraljević, odgajateljica u mirovini. Za predstave piše glazbu i glumi, a nastupaju po školama i vrtićima po Zagrebu. Zbog korone je i u kazalištu sve stalo, no opet se lagano okupljaju i rade. Obožava svoj posao, kaže. Po dolasku u školu s djecom odlazi na ručak, pa onda idu vani na igru i odmor, nakon čega slijedi pisanje zadaće. Čim završe, slijedi zabava - sviranje, pjevanje, likovno izražavanje... Najbolji dio mu je taj što ne mora ocjenjivati djecu.
- I tu se super uklopio Sebastian Doe koji zajedno s Ivanom učiteljem radi s djecom. Tako da se može reći da su Ivan i Sebastian jedno biće koje zajedničkim snagama toj djeci uljepšava dane - govori.
Osim što radi kao učitelj u produženom boravku, u školi vodi i Mali zbor od dvadesetak članova u kojem izvodi autorske pjesme.
- Vodim zbor i većina članova su djeca iz mojeg razreda, trenutno ih je dvadesetak. I u ovom singlu pjevaju moj 3. b i 1. a kolege Miše Basića, učitelja naše škole u kojoj djeluje udruga koja ima jako puno bendova. Svake godine organiziramo i festival FUŠ, Festival umjetnosti škola na koji dolaze bendovi, plesne i likovne grupe. Tako su u Zagrebačkom apelu sudjelovali moj 3.b, Mišin 1.a, neki zboraši iz drugih i trećih razreda... nešto mojih petaša kojima sam prije bio učitelj - kaže i dodaje da često surađuje s mnogim glazbenicima. Tako u Zagrebačkom apelu gostuju i Edi Maružin iz Gustafa, Robert Mareković iz Swingersa, Igor Baksa, Dubravko Jantolek na bas gitari, Domagoj Holjevac na bubnjevima te kantautori Vedran Ivorek i Miki Solus.
Budući da često stvara za djecu i radi s djecom, kaže da svakodnevno živi taj dječji svijet.
- Na poslu jako puno sviramo i djeca su često svjedoci nastanka pjesama. Zagrebački apel je samo jedna od pjesama koja je nastala na poslu. Moja je ideja da im, uz sve obaveze koje moramo zajednički odraditi u boravku, sve slobodno vrijeme iskoristim da se ili glazbeno ili likovno izražavaju. Naime, to je škola produženog boravka i tu se djeca moraju osjećati kao doma, kao u svom dnevnom boravku. Ima onih i kojima se ne da, koji su se povukli sa strane, pa ih pokušavam animirati nekim zadatkom - bilo likovnim ili glazbenim. Bude tu i sukoba koje moramo riješiti. U tim situacijama ih suočim, sa strane, u hodniku. Dopustim im da svatko kaže kako se osjeća, ali da se pritom gledaju u oči. Onda tu nakon nekoliko trenutaka nastupi smijeh, a padnu i pomirbeni zagrljaji - priča i dodaje da gledajući djecu i njihove odnose, male klanove oko kojih se sve vrti, u jednom razredu vidiš cijeli svijet.
Ono što je najljepši dio učiteljskoga posla, nastavlja, su ti dječji biseri.
- Prije nekoliko godina nisam imao djevojku Pitali su me 'Učitelju, imate vi curu?'. Kažem im da nemam. 'A ženu?', pitaju oni. Kažem ne. 'A kako to da imate posao?', prisjeća se i u šali dodaje da se na to pitanje prvašića i sam zapitao što s njim nije u redu i da je jednostavno ostao bez teksta.
Budući da su djeca u toj dobi jako osjetljiva, često s njima razgovara o stvarima koje ih muče, kako pojedinačno, tako i u njihovom malom kolektivu. Tako je zagrebački potres posljednjih dana bio jedna od aktualnih tema.
- Savršena prilika za 'pročišćavanje' tog njihovog iskustva bilo je snimanje našeg spota za Zagrebački apel. Rekao sam im da će u spotu biti i njihovi likovni radovi. Zadao sam im da flomasterima nacrtaju svoje impresije, potres kako su ga oni doživjeli. Pa su to, osim glazbom, ispoljavali i likovnim radovima. Znao sam da su to djeca koja su to doživjela na svojoj koži, jer su to djeca iz centra grada. Zadatak je bio nacrtati potres onako kako su ga oni doživjeli. Onda su krenuli - 'Meni se strop urušio', 'Meni je susjeda...'. Prolazili smo kroz stihove - pričali smo o vatrogascima, spomenuli smo alpiniste koji krovove nam čiste... U pjesmi je i stih 'Svi se skupe oko djece koja drhte ispod tanke deke', pa smo pričali o palčićima, a oni su crtali inkubatore... crtali su i dobre plave dečke koji su inače na lošem glasu, a koji su se organizirali i pomogli palčićima iz Petrove... - priča i kaže da su te slike jako potresne i da im je to pomoglo da sav taj šok koji su doživjeli izbace iz sebe.
- Dok sam im svirao za vrijeme karantene, razgovarao sam i s mnogim roditeljima koji su mi rekli kako su njihova djeca nakon potresa prvi puta osjetila potrebu razgovarati o smrti. Zapitkivali su 'Hoćemo li umrijeti', 'Kad ćemo mi umrijeti..' - priča te dodaje da tu glazba ima važnu ulogu, da im s pjesmom to sve izlazi van, da su otpustili strahove.
- Glazba ima terapeutski učinak. Dok je slušaš to jedan doživljaj, a kad muziciraš sve ide van - priča napominjući da je njemu ovaj singl nešto poput njegovog političkog aktivizma, iako se politikom ne voli baviti, a djeci je ova pjesam poput terapije.
- Ova pjesma je čisti politički song, čista politika, iz dječje perspektive. Djeca žele izaći na školsko dvorište, a ne mogu. Pjevamo o centru grada, sanacija je počela, ali ne toliko koliko treba. Meni će osobno ova tema biti aktualna dokle god svako dijete neće biti u svojoj školskoj klupi - priča i dodaje da je u glasovima njegovih učenika dok su snimali spot ispred njihovog školskog dvorišta osjetilo koliko to njima znači. To je njihovo školsko dvorište na koje dolaze svaki dan u poslijepodnevnim satima i vikendom. A sada to ne smiju zbog prespore sanacije - kaže dodajući da se nada da će ova pjesma možda ipak malo ubrzati stvari.
I tu se vraćamo na pitanje s početka - tko je učitelj Ivan, a tko Sebastian Doe?
- Ivan Sebastian je svestran lik. Sebastian je zaigrano dijete koje učitelj Ivan financira da bude slobodni umjetnik, da može slobodno stvarati. Sebastian je razmaženo dijete koje Ivan odgaja i uzgaja, ali nikako da se osamostali i ode od kuće. Dakle, učitelj Ivan plaća Sebastianovu umjetničku slobodu, da sa glazbom i stihovima radi što god želi. I divno je što Sebastian ima tu slobodu da radi ono što voli. Meni je umjetnost jedino mjesto u kojem ti možeš biti potpuno slobodan. Kažem, ja sam sebi tu slobodu kupio svojim poslom - priča nam napominjući kako se ova dva bića sjajno nadopunjuju, zajedno stvaraju. A stvaranje pjesama za djecu, posebno ga ispunjava.
- Imao sam jedan koncert za djecu i osjećao sam kao da sam u Beatlesima. Bilo je to u Vojniću, djeca su na kraju završila na pozornici sa mnom, pjevala... Masu ljudi mi je reklo da upravo to trebam raditi, stvarati za djecu - govori.
Mališani su njegova inspiracija, a pjesme koje piše za njih nastaju iz konkretnih situacija, kaže.
- Prije desetak godina. Kaže mi jedna učenica, jako dobra učenica, onako iskreno: "Učitelju, meni se ne da". I tu sam odmah složio stihove: "Sve mi je jasno, al' mi se ne da rješavat zadatke, a moram kad učitelj gleda..." - kaže ponavljajući da mu je svaki stih autobiografski. Isto je bilo i sa zagrebačkim apelom.
- Mene, ponavljam, politički aktivizam uopće ne zanima. Mene zanimaju teme poput ljubavi... Imam jednu pjesmu u kojoj pjevam 'Ljubav, mir, sloboda i ljepota, to je sve što trebaš od života' - priča dodajući da je on ipak stara hipijevska duša te da ga u svemu vodi moto, odnosno stih "All you need is love".
- Ljudi znaju reći 'Ma, daj... ne živi se od ljubavi. Ma, kako ne? Radi ono što voliš i onda će doći i novci koji ti trebaju. Doista vjerujem da u životu vrijedi ta 'All you need is love", moraš biti u ljubavi prema sebi, prema ljudima oko sebe, prirodi. Dakle - moj životni moto je All you need is love ili s druge strane - Love is all you need - zaključuje.