Sigurno je da smo u svi preplavljeni i opterećeni tjeskobom koja je rezultat potrebe svakodnevne adaptacije na situaciju. Ona je teška, daleka od zaštitne nam svakodnevne rutine, nepoznata i krajnje neizvjesna. U tome se svakodnevno prilagođavamo i generiramo obilje tjeskobe. Možda bih najjasnije rekla da smo emocionalno iscrpljeni i demoralizirani, tjeskobni glede budućnosti koju doživljavamo sa strahom – odgovara psihijatrica doc. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče na pitanje kako procjenjuje psihičko zdravlje nacije.
POGLEDAJTE VIDEO: Vježbe disanja za manje stresa
Dodaje kako je to razumljiva reakcija jer već duže vrijeme živimo krajnje promijenjenim životom s velikim nepoznanicama –sve to iziskuje napor našeg psihičkog aparata i naposljetku njegov umor.
- Isprva smo bili relativno dobro, jer smo u akutnim fazama stresa (početak epidemije, potres u Zagrebu) svojim reakcijama omogućavali prilagodbu. Stoga su u tim fazama tjeskobne reakcije bile u funkciji prilagodbe. Međutim, kako vrijeme odmiče, kako se stanje kronificira, tjeskoba raste, a naš se psihički aparat umara. Naši adaptacijski potencijali slabe, postaju manje fleksibilni i to se očituje u brojnim anksioznim reakcijama, depresivnim reakcijama, poremećaju spavanja, upotrebi raznih sredstava ovisnost i drugo. Postajemo sve više frustrirani, teže kontroliramo situacije i svoje ponašanje. Naravno da je najteže onim ljudima koji već imaju neki od psihičkih poremećaja ili koji su bremeniti nekim drugim težim ili kronificiranim tjelesnim bolestima, onima koji su direktno iskusili traumu ili zarazu, koji su bili suočeni s teškim gubitcima, osobe starije životne dobi i djeca, osobe s teškim socijalnim situacijama. Međutim, mnogi ljudi koji nisu do sada imali psihičkih tegoba mogu osjećati napetost i nemir - kaže dr. Brečić.
- Što dulje bude trajala ova situacija s epidemijom i prilagodbom na nju, možemo očekivati i porast incidencije psihičkih poremećaja kao posljedice iscrpljenja adaptacijskih potencijala. Zbog toga je i na Nacionalnom stožeru za civilnu zaštitu posebna odgovornost i možda je sazrijelo vrijeme da se razmisli o tome treba li u timu stručnjaka biti i psiholog koji će voditi računa kako poruke i informacije koje se građanima daju utječu na njih - dodaje ona.
Lana Gjurić, psihologinja članica Zagrebačkog društva psihologa, kaže kako je u društvu sve više vidljiva činjenica da se o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj vrlo slabo razgovara, a pogotovo ne radi dovoljno.
Ističe kako misli da u Nacionalnom stožeru uopće ne razmišljaju o tome kako njihove poruke utječu na ljude.
- Jedna od najbitnijih stvari u ovakvoj situaciji jest upravo to da se ljudima daju točne informacije i to na način da ih ne zbunjuju, dakle treba paziti i na način na koji se informacije prenose – dodaje Gjurić.
Ističe i kako je trebalo misliti o tome da psihološku pomoć trebaju djeca u školama te profesori, ali i umirovljenici koji su nekoliko mjeseci bili zatvoreni i izolirani u domovima za starije.
- Ovi pokazatelji nisu specifični samo za našu zemlju. Slično nalazimo i u inozemnim istraživanjima - kaže predsjednik Hrvatskog psihološkog društva i član Izvršnog odbora Europske federacije psiholoških udruga Josip Lopižić.
- Ovdje je svakako važno pitanje koliko kao nacija usvajamo serviranih zabluda, koliko razvijamo osjećaj iznevjerenosti i prevarenosti od strane onih čija je odgovornost da nas kao kolektiv ojačaju, učine sretnim i da nam stvaraju okolnosti kako za zdraviji i kvalitetniji život - nastavio je on.
Kaže kako je u odnosu na početak pandemije broj telefonskih poziva koje su građani uputili djelatnicima na linijama za psihološku pomoć u padu što tumači adaptacijom na nove uvjete života.
- Pozivatelji su u dobi od 30 do 60 godina, dvije trećine pozivatelja su žene, a prosječno trajanje razgovora je oko 25 minuta - pojasnio je.
Pozivatelji su se uglavnom žalili na tjeskobu i depresiju.
- Neki pozivi su se odnosili i na konfliktna stanja u obiteljskom okruženju te poteškoće i promjene u obiteljskim i bračnim interakcijama. No, zabilježeni su i pozivi koji su se odnosili i na suicidalna promišljanja. Manji broj pozivatelja usmjerili smo na traženje izravne psihijatrijske pomoći - opisao je Lopižić savjetujući da ljudi odaberu jedan izvor vijesti koji smatraju vjerodostojnim, a ostale ignoriraju.
- Ali vijesti i informacije koje se neprestano mijenjaju treba pravilno dozirati i ograničiti jer će neprestano pregledavanje te praćenje vijesti izravno doprinijeti povećanju uznemirenosti i napetosti. Preostalo vrijeme se treba baviti nečim drugim, korisnim, konstruktivnim, a važno je naći i vrijeme za opuštanje, zabavu, socijalne kontakte kao i vrijeme za sebe kako bismo bar neko vrijeme posvetili sebi i svojim potrebama. Ovdje nam jako može pomoći dobra struktura i organizacija dana, kreiranje dnevne rutine koja pomaže u osjećaju sigurnosti i predvidljivosti a što umanjuje negativni učinke situacije i vremena u kojem živimo - savjetovao je Lopižić.