Već godinama hoda i književnik Edo Popović, koji je o svojim planinarskim doživljajima napisao dvije knjige. On kaže kako svatko za sebe otkriva svoj svijet, a on je onaj svoj bez granica pronašao hodajući kilometrima po nepreglednim brdima.
- Tisućama godina čovjek se udaljavao od prirode, i danas imamo to što imamo – biće koje je zaboravilo odakle je došlo, koje se potpuno izgubilo u društvenim ulogama. Koje se identificira s profesijom, s kućom u kojom živi, autom koje vozi, s gadgetima... Koje znade svašta o svemu, ali ništa ne zna o sebi. Mnogo onoga što nas danas muči dijelom je posljedica unutarnje neravnoteže izazvane udaljavanjom od prirode - smatra Edo.
- I ne samo da smo se udaljili od prirode, nego je sustavno uništavamo, uopće ne shvaćajući da uništavamo nešto bez čega ne možemo postojati - dodaje.
Edo kaže kako je čovjek odavno zaboravio odakle je došao:
- Uništivši dio prirode danas živimo unutar sintetičkih ekosustava, i većina nas je zadovoljna takvim životom. Ovdje ću citirati biologa Edwarda O. Wilsona koji je s tim u vezi kazao: "No, zadovoljne su i domaće životinje, čak i u groteskno nenormalnim staništima u kojima ih uzgajamo. Po mojem mišljenju, to je perverzija. U prirodi ljudskih bića nije da budu stoka u veličanstvenim hranilištima. Svaka osoba zaslužuje mogućnost da s lakoćom putuje u složen, iskonski svijet koji nas je stvorio, i da se vrati iz njega. Potrebna nam je sloboda da lutamo zemljom koju ne posjeduje nitko, ali je štite svi, čiji su nepromjenjivi obzori isti oni koji su ograničavali svijet naših milenijskih predaka. Samo u onome što je preostalo od Edena koji vrvi životnim oblicima neovisnim o nama, moguće je iskusiti onakvo čuđenje kakvo je oblikovalo ljudsku psihu po njezinu rođenju" - kaže Popović.
Imuna na "terapiju" prirodom nije ostala ni vječno nasmijana glumica Nada Rocco. Kaže kako je od malena puno vremena provodila na otvorenom. U početku je to bio ribolov s tatom pa šetnje i izleti u prirodi, da bi se kasnije zaljubila u planinarenje.
- Sve je počelo s neobaveznim izletima s planinarima. Kasnije sam se učlanila u planinarsko društvo i počela intenzivnije hodati. Na kraju sam prešla cijelu bivšu Jugoslaviju, a onaj kojem ću se uvijek vraćati je naš Velebit. Luda sam za njim. Moja ljubav prema njemu je bezgranična. Moj prijatelj ima nastambu u srcu Velebita u kojoj nema ni struje ni vode, ali to nisu razlozi koji bi me mogli obeshrabriti da tamo odlazim često - zadivljeno prepričava glumica.
U planinama i prirodi nestaju svi njezini strahovi.
- Zrake sunca koje se tromo probijaju kroz izmaglicu pružaju dojam svetih slika i samo još čekate da se pojavi On. Na koju god stranu uputili pogled, svuda oko vas, u daljini, vrhovi planina. Zeleno i bijelo. Crnogorica i stijene - prepričava Nada.
Glumica od ljekovitih trava i bilja s planina radi čajeve i kantarionovo (Gospino) ulje.
- Kada berem bilje ne želim razmišljati o poskocima u visokoj travi. Imam čvrste planinarske cipele i kožice kojima omotam noge do koljena pa neka grizu ako mogu. Možete li zamisliti kakvog je okusa čaj od tog bilja iz najčišćeg staništa u Europi - kaže Nada.
Opremite se za planinarenje odmah! Saznaj više!
- Obično ja nagovaram druge da odemo u prirodu, a mene tamo tjera potreba za zrakom, samoćom i razgovorom sama sa sobom, vraćanje iskonu, tišini i mirisima, buđenju one male životinjke u sebi i svaki put si obećam da ću češće činiti takve izlete, ali život nas melje - kaže naša poznata operna pjevačica Sandra Bagarić.
Dodaje kako zbog obaveza ne može planinariti i uživati u prirodi koliko bi uistinu željela. No njezina veza s prirodom neraskidiva je od ranog djetinjstva.
- Dolazim iz brdovite Bosne, obožavam bosansku pastoralu, miris zemlje… Moji roditelji imaju vikendicu u Busovači gdje smo provodili vikende, ja bih kao dijete nabrala pune kantice borovnica, donosila doma šumske ježeve, igrala se s daždevnjacima u potoku - prisjeća se Sandra.
Nekoliko puta Sandra je naglasila kako je posebno mjesto za nju Risnjak i da ima osjećaj kao da je tamo živjela u nekom drugom životu. Kaže kako tamo pripada i da će se Risnjaku uvijek vraćati.
- Na Risnjaku drugačije dišem, osjećam, istražujem, opažam, upijam. Na mene planinarenje djeluje sanatorijski, grlim drveće, razgovaram s krošnjama na vjetru, osjećam povjetarce na svojoj koži, razlučujem mirise. Sva čula su mi probuđena i pokušavam na svoju djecu prenijeti tu ljubav beskrajno uživajući u tim trenucima razgovora, zagrljaja, smijeha, vičemo i pjevamo osluškujući prirodnu akustiku, bez telefona i laptopa - kaže operna pjevačica.
Sandra ističe kako nikakva psihoterapija ne može nadomjestiti onaj osjećaj laganog muskulfibera, prokrvljenosti, razbistrenosti uma i izoštrenosti uma koje daje planina.
- Voljela bih pobjeći od asfaltske urbanosti i živjeti ruralnim životom, možda jednog dana na Risnjaku - želi si Sandra.
Da ga je "odgojila" priroda može se pohvaliti glumac Vili Matula. On je svoje rano djetinjstvo proživio u planinarskom domu Runolist na Medvednici. Njegovi roditelji radili su kao domari u njemu. Vili nije zaboravio na suživot s prirodom te često odlazi u brda, najčešće je to Medvednica.
- Stalno sam trčao i šetao šumom kao dječak. Volio sam slušati priče planinara koji su dolazili u dom. U grad sam se samo spuštao na šišanje i u cirkus - priča nam Vili.
Dodaje kako su ga roditelji i ostali planinari potakli da hoda po brdima. Sada ima kuću u Gorskom kotaru gdje često obilazi obližnje vrhove.
- Stabla doživljavam kao društvo koje ne priča, a kada počnem hodati zuje mi misli u glavi, no vrlo brzo sve se smiri i posloži na svoje mjesto - zaključuje glumac.
Svi želimo isto - pronaći svoj mir i vratiti se korijenima koje smo stoljećima pokušali zaboraviti i zatrti. Planinarenje nije natjecanje. Nitko ti ne mjeri vrijeme, od nikoga nećeš biti bolji ili lošiji. Da citiram jednog slovenskog alpinista, nije bitan cilj, bitan je put. A onaj koji vodi brdom nas pročišćava.