“Velika voda” makedonskog pisca Živka Činga (1935. – 1987.) štivo je koje apsolutno osvaja, koje proizvodi neko čudno instant veselje zbog otkrića koje bi čovjek najradije zadržao samo za sebe i čitao nekoliko puta iznova, da upije što više takvog jezika. No zbog bojazni da takva knjiga od strane nekog nesvjesnog čitatelja ne ostane neshvaćena i odbačena ili još gore stigmatizirana kao dosadna, najradije je ne bi nikome otkrivao.
POGLEDAJTE VIDEO:
Već od prvih nekoliko rečenica (“Dodijelili su mi ga kao druga u stroju. Neka sam proklet, druga u stroju. Zadužiše me za njega, natovariše mi ga na vrat.”) jasno je o kakvom kalibru teksta se ovdje radi, o kakvom velikom piscu je riječ. Intimistička proza, tiha, poetična, a u sebi nosi spektakl. S malo riječi otvara veliko polje i drži vas tamo, u nekoj euforiji, iako je teška, tužna. Čingo opisuje tri godine u domu za ratnu siročad poslije rata, od 1946. do 1949. godine.
Protagonist, dječak Lem, izravno se obraća čitatelju, u ispovjednoj formi, pripovijeda mu svoja sjećanja o dolasku u dom i životu u teškom siromaštvu. Romanom dominira osjećaj odsutnosti majčinskoga, očinskoga, koje zamjenjuje hladna službenost ljudi iz uprave. Njihova briga za djecu je nedolična, ne vole ih, kažnjavaju gdje god stignu i svako malo im se trude utuviti u glavu da su pogrešni, nedostatni i napušteni. Svijet odraslih u očima djece lišen je dobronamjernosti, djeca odrastaju bez blagosti, gladna, ponižena, natjerana na kruti posluh. Autor, kako bi opisao grotesknost pojedinih likova, često pribjegava uvećanicama ili umanjenicama pa tako recimo upravitelja doma Aritona Jakovelskog naziva “taticom”.
A tu je i priča o drugarici Oliveri Srezoskoj, pomoćnici upravitelja doma i njezinim ukradenim hlačicama. Doima se da autor u “Velikoj vodi” pokušava dešifrirati što pogoni ljubav, a što mržnju, te spremno kritizira i prve licemjerne godine socijalizma i ljigavu politiku prokazivanja, koja se čak i u mikrokozmosu dječjeg doma prakticira (“potkazivanje, kukavičluk i zloba stadoše cvjetati u domu kao rani krumpir”).
Dječak Lem idolizira starijeg dječaka kojeg naziva Kejtenov sin i koji mu je spomenuti drug iz stroja. Isak Kejten je mističan i karizmatičan dječak koji ne poznaje strah i koji se rado protivi domskim pravilima, podrivajući ih na svakom koraku. Za razliku od druge djece, nije podatan, ima određenu subverzivnu crtu koja odrasle iritira, a kojoj druga djeca zavide. Kejten je jedan od onih dječaka koji cvjetaju rano, ali i koji sagorijevaju rano jer prerano postaju svjesni svijeta te koji su na neki način predobri za ovaj svijet, dok je pripovjedač jedan od onih sramežljivih dječaraca koji mišjim koracima otkrivaju sebe, ali koji stasaju u zrelijim godinama i postaju stabilni odrasli ljudi.
U Čingovu fokusu su jad i bijeda postratne Makedonije, a osim opustošene zemlje, i ljudi se doimaju opustošeno i bezvoljno, kao da su u nekoliko teških godina spoznali beznadnost života. Cijela radnja se odvija u domu, čije je dvorište omeđeno gigantskim zidom iza kojeg djeca ne vide, a kamoli da mogu kročiti nogom. Voda o kojoj Kejten i Lem sanjare simbolizira slobodu, nesputanost, pravi život, za razliku od onog domskog koji je samo čekanje. Motiv starosti, koji je nespojiv s dječjim svijetom, stalno je prisutan, kako bi pridonio atmosferi urušavanja djetinjstva i prelaska u zrelost. Vrijeme teče usporeno i podsjeća na vjekove, čime se užas produljuje. Čingo je melankolik, pomalo i mistik, njegov minimalizam je toliko stiliziran, a priča, iako duboko deprimirajuća, nosi u sebi notu bezvremenosti.
POGLEDAJTE VIDEO (Boris Banović) #ZAJEDNO24SATA: