Skrivajući se cijelu noć u svojoj sobi, Caroline Straw (37) slušala je samo zvuk svoga srca. Znala je da komoda koju je postavila na vrata pruža slabu zaštitu od potencijalnog ubojice u njenom domu, koji prijeti da će je otrovati i ugušiti. No, nije se mogla suprotstaviti porivu da svog napadača zagrli i poljubi, jer je to bila njezina 15-godišnja kći Daisy.
Tinejdžerica koja voli umjetnosti i odgojena je u stabilnoj obitelji srednje klase, već je dvije godine zlostavljala majku. Njeno ponašanje promijenilo bi se u sekundi, nakon čega bi majka završila s modricama na oku, ili posjekotinama i modricama po cijelom tijelu.
- Bilo je strašno - šokirala je Caroline svojom pričom o zlostavljanju koje provodi njeno vlastito dijete, što je - pišu britanski mediji - zapravo puno češće nego što se misli.
POGLEDAJTE VIDEO: Što mentalno jaki roditelji nikad neće napraviti
Podaci policije u Velikoj Britaniji pokazuju da su kaznena djela nasilja u obitelji u velikom porastu. Broj sinova koji su nasilni prema roditeljima povećao se od 2010. godine za 30 posto, na 5294 slučajeva nasilja zabilježenih lani. Istodobno, nasilje prema roditeljima koje provode kćeri se udvostručilo i lani je zabilježeno 1.598 slučajeva.
Kako su 2020. godine škole bile zatvorene, a frustrirani tinejdžeri zarobljeni kod kuće, britanska povjerenica za žrtve nasilja Dame Vera Baird upozorila je na nedavnoj sjednici Odbora za pravosuđe u britanskom Parlamentu kako raste broj prijava za zlostavljanje u kojima su roditelji žrtve te dodala kako treba očekivati da se dosegnu novi rekordi u ovom segmentu.
Michelle John, direktorica PEGS-a (Podrške za razvoj roditeljskog obrazovanja), organizacije koja podržava one roditelje pogođene zlostavljanjem od strane djeteta, kaže kako svakodnevno prima e-poštu od očajnih roditelja. Čak 71 posto roditelja koji u takvoj situaciji potraže pomoć žrtve su dječaka, a 29 posto zlostavljača su djevojčice. Kod oba spola podjednako se događaju i fizički napadi. A mnogi roditelji boje se potražiti pomoć, kako ne bi izgubili djecu, ali i svoj i ugled, u situaciji u kojoj je društvo češće sklono stati na stranu djeteta.
- Često susrećemo roditelje u profesijama koje su istaknute u zajednici, primjerice među liječnicima ili odvjetnicima, čija djeca prijete da će ih prijaviti za zlostavljanje i tako preuzimaju kontrolu nad roditeljima. Ne postoji zakon koji jasno definira zlostavljanje djece prema roditelju i vlasti često ne znaju što učiniti, pa se najčešće sve svede na pretpostavku da je krivac loš roditeljski odgoj - upozorava Michelle John.
I Caroline s početka ove priče dosljedno je pokušavala dobiti podršku vlasti, no nije ju dobila. Kaže da bi vjerojatno bilo drugačije da ju je zlostavljao partner, no o nasilju roditelja nad djecom zapravo se ne govori.
Daisyno ponašanje, kaže, promijenilo kad joj je bilo 13 godina. Počela je pomicati granice psujući, priča majka, koja se razvela od oca djevojčice kad je ona imala četiri godine. Iz kasnije veze ima i osmogodišnjeg sina. Isprva je agresiju kćeri svodila na uobičajeno ponašanje za tinejdžericu, no onda joj je zabranila korištenje mobitela, a Daisy ju je udarila - glavom.
Nesretnu je majku liječnica uputila na službu za mentalno zdravlje djece i adolescenata.u zavodu za javno zdravlje, no Daisy je odbila suradnju,pa joj je rečeno da joj ne mogu pomoći.
Već godinu kasnije, tinejdžerica je u 'komunikaciji' s majkom počela koristiti nož, te bacati lonce na nju. Vrištala bi da ju mrzi, pa je majka počela živjeti u strahu. Prijateljima i rodbini koji bi je pitali za modrice rekla bi istinu, no nitko nije znao pomoći. Ubrzo nakon toga, Daisy je napala i svog šestogodišnjeg brata, probudivši majku usred noći, vičući da će ga ubiti.
Tako je Caroline premjestila sina u sobu i počela postavljati barikade.
Stručnjaci vjeruju da je zlostavljanje roditelja češće kod djece koja su bila izložena ranim traumama, a Caroline sumnja da uzrok može biti u tome da je Carolinein otac bio nasilan prema njoj. Iako misli da ga je trebala napustiti ranije, ne misli da to opravdava kćerino ponašanje.
Daisy je i na sastanku sa socijalnim radnicima hladno rekla da je spremna ubiti majku iz čiste zabave, priča majka koja je prestravljena nakon te prijetnje zvala policiju. Savjetovali su joj da ostatak obitelji ode kod rodbine, te da makne noževe iz kuće, Caroline se nije mogla suočiti sa kćeri, pa se zabarikadirala u sobi i u vrijeme najgoreg kćerinog napada zvala je policiju ponovo. Dva dana kasnije, nakon više prijetnji da će ubiti majku, Daisy je uhićena.
- Plakala je dok su joj stavili lisice. Bilo je teško, ali više se nismo mogli tako nastaviti - kaže majka. Kći je nakon toga završila u domu. Majka ju je do pandemije korone posjećivala jednom tjedno. Kaže kako bi voljela da joj se kći vrati, no još uvijek misli da bi to bilo previše rizično.
I dok je Caroline otvoreno govorila o zlostavljanju koje trpi, mnogi ljudi o tome šute da ne šokiraju ljude oko sene. Šutjela je i Miranda Rogers, čiji je sin Tristan (16) bio nasilan prema njoj od svoje devete godine.
- Brinula sam zbog toga što će me ljudi osuditi, pa i oko toga da bih mogla izgubiti djecu - kaže. Činilo se da živi lijepim obiteljskim životom, sa suprugom i sinom, u dvojnim kućama u gradiću West Country. No, noću je ležala u strahu od toga da će joj sin jednog dana polomiti kosti.
Miranda je svojedobno radila u staračkom domu, no napustila je posao kad je rodila drugo dijete, da bi brinula o djeci. Kasnije je rodila još jednom. Tristan se pomalo počeo mijenjati nakon što je napunio devet godina. Postao je bezobrazan i vikao je da je mrzi. Kad ga je uhvatila kako tuče petogodišnjeg brata, htjela ga je zaustaviti, no tad ju je udario u usta.
Odvela je mlađu djecu u drugu sobu i plakala, kaže. Kaznila je sina tako da mu je oduzela igrice, a on se ubrzo ispričao. Majka mu je, naravno, oprostila.
No, kad je Tristan imao samo 11 godina, u jednoj ju je svađi gurnuo u okvir od vrata. Ona je uvjerena kako to nije do njezinog odgoja, jer se drugo dvoje djece ne ponaša tako. Oni su spremni raditi za svoj džeparac, primjerice urediti svoje sobe. Znaju da postoje posljedice za loše ponašanje. Jad bi Tristana htjela kazniti tako da ga pošalje u njegovu sobu, on bi je razbio, uvjerena je.
Tristanov je bijes s vremenom rastao i počeo se ponavljati svakog tjedna kad je ušao u tinejdžersku dob. Bile su dovoljne sitnice da poludi, recimo to da mu uskrati džeparac. Jednom ju je već gurnuo tako da je pala na pod i mati se boji da bi ju mogao ubiti.
Prije šest mjeseci, kad ju je Tristan snažno gurnuo u vrata, majka je odlučila priznati medicinskoj sestri istinu o tome odakle joj modrice. Ona je kazala da Tristan mora porazgovarati s liječnikom, no dječak je plakao i nije htio ići. Jači je od majke i ona ga ne može natjerati da ode na taj razgovor. Majka kaže kako Tristan nikad nije bio nasilan prema ocu i on ju podržava, no dječak manipulira njime pričama o tome kako je majka prestroga prema njemu.
Osim toga, Tristan se inače lijepo ponaša, dobar je u školi, posebno iz matematike i povijesti. Nakon svakog nasilnog ispada, on se ispričava i moli majku da ga ne mrzi, a ona ne može ne mrziti to kako se ponaša.
Catherine Slater (32) u sličnom je emocionalnom procijepu prema svom desetogodišnjem sinu Richardu.
- Volim ga, ali mi se i ne sviđa kako se ponaša. To je grozan osjećaj - kaže kroz suze. Prvi put je postao agresivan prema njoj prije 18 mjeseci, nakon što su mu ona i suprug Michael (37) kupili Xbox.
Čitala je da igrice mogu potaknuti nasilje kod djece i - doživjela. Kad mu jednom nisu dopustili da odigra igru do kraja, počeo je bacati stvari, kaže. Kad ga je upozorila da se tako ne ponaša, odgovorio je: 'Što mi možeš?'.
Prošlog Božića, Richard ju je tri puta udario po licu, takvom snagom da je mislila da joj je slomio nos.
- Bilo je krvi posvuda. Nije se ispričao, rekao mi je da sam ga naljutila. Prijateljima i obitelji rekla sam da sam udarila u ormar, no bilo mi je nezgodno - kaže. Njen suprug kojega sin nikad nije napao zna za zlostavljanje i smatra da je ona previše popustljiva, no kad god pokuša biti stroga, Michaelovo lice se izobliči od bijesa.
U školi se dobro ponaša i ne izaziva nastavnike, no kod kuće ima posve drugačije lice. Majka se boji da bi ju mogao ubiti.
- Pandemija je samo pogoršala stvari. Čak 31 posto roditelja i posvojitelja izvještava o porastu nasilja ili agresije od strane vlastitog djeteta u ovom razdoblju. Obitelji su pod mnogo većim pritiskom - kaže izvršna direktorica dobrotvorne organizacije Sue Armstrong Brown.Ona kaže da je nasilje 'prilagodljiva strategija, koju je dijete naučilo u ranom životu.
- Bili su svjedoci da se odrasli ponašaju agresivno, ili je to nešto što im je pomoglo da budu sigurni i tako počnu pribjegavati tom ponašanju - pojašnjava.
Elizabeth Walters¿ posvojila je kćer Joanne, koja sada ima 15 godina. Kći ju je grizla po tijelu i udarala glavom, grubo je vrijeđajući. Djevojka koju su usvojili u svome domu u Sussexu kad je imala 11 mjeseci, ima poremećaj reaktivnog odvajanja, stanje koje je gotovo sigurno uzrokovano traumom u razvoju.
- "Nikad neće moći vjerovati da ćemo je uvijek voljeti i namjerno sabotira situaciju - kaže Elizabeth. Raskinula je s prijateljima i svađala se sa suprugom jer vjeruje da njezina kćer reagira na 'terapijsko roditeljstvo', usredotočeno na odgoj, a ne na strogu disciplinu. No, takva predanost odgoju dovela je do posljedica na njenom mentalnom zdravlju.
- Prije četiri godine osjećala sam se tako loše da sam mogla gotovo razumjeti ljude koji ubiju svoju djecu, pa onda i sami počine samoubojstvo. A u vrijeme izolacije, izgubila sam baš svu nadu, jer Joanne shvaća da ima četiri mjeseca do rujna, kada opet počinje škola i vraćamo se u normalu, pa me svakodnevno verbalno maltretira - kaže Elizabeth te dodaje kako se ponekad osjeća potpuno očajno, prenosi Daily Mail.
Sustavnijih istraživanja o nasilju djece nad roditeljima u Hrvatskoj gotovo da i nema, osim nekoliko pojedinačnih pokušaja i redovnih izvještaja policije. Od 50-ih godina prošlog stoljeća naovamo bilo je tek nekoliko pokušaja da se provedu sustavna istraživanja, a među rijetkim stručnjacima koji se bave ovim problemom je pedagoginja i predstojnica Katedre za obiteljsku pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. Jasminka Zloković.
Prema istraživanjima koja je provodila u proteklih 20-ak godina, a dio je objavljen još 2009. godine, a drugi 2014., u knjizi 'Obiteljski diskurs u kontekstu nasilja maloljetne djece nad roditeljima', kaže kako su 16 posto slučajeva obiteljskog nasilja žrtve roditelji. Često je riječ o psihičkom zlostavljanju, a pojava je najučestalija u jednoroditeljskim obiteljima, s time da su žrtve najčešće majke.
Istraživanja pokazuju da nasilje u takvim obiteljima trpi oko 29 posto roditelja, kaže, odnosno - svaka treća samohrana majka izložena je nasilju od strane svojeg djeteta. Tjelesnom nasilju izloženo je oko 5 posto roditelja, a posebno zabrinjava što među djecom koja tuku oca i majku prevladavaju djevojčice.
- U međuvremenu nisam radila nikakva nova istraživanja na tu temu, no na temelju tih možemo reći da u proteklih 20-ak godina bilježimo kontinuirani porst obiteljskog nasilja, gdje su počinitelji djeca, a roditelji žrtve - kaže sugovornica te dodaje kako je tijekom svog istraživanja prikupila veliki broj vrlo sličnih roditeljskih priča ovima koje objavljujemo.
- Bojim se i razmišljati o tome kakve će biti posljedice promjena koje prolazimo uslijed gospodarske krize i pandemije korona virusa - dodaje. Među uzrocima za porast nasilja djece prema roditeljima niz je promjena u načinu na koji danas živimo u odnosu na neke ranije generacije: od činjenice da roditelji danas po cijele dane rade i ne viđaju djecu koja o odnosima podosta uče iz agresivnih računalnih igrica, preko toga da se veliki broj ljudi bori sa siromaštvom i velikom nesigurnošću u svim segmentima života, pa do toga da se mnogi roditelji ne snalaze u odgoju.
- Mnogi su potpuno pustili djecu, gotovo da se odgajaju sama. Neki drugi možda ih previše štite, pa tako stvaraju socijalno neprilagođene osobe. U nekim obiteljima dopuštaju da djeca vode glavnu riječ, a u mnogim situacijama uzrok može biti i to da djeca gledaju nasilje koje se događa u obitelji, kao i ono u društvu, te kopiraju - kaže profesorica. Podsjeća na priču otprije nekoliko godina, kad je jedan mladi navijač pratio naše sportaše na nekom natjecanju u inozemstvu, pa je - kad su dečki pobijedili - utrčao na teren i ljubio kopačke igračima.
- Mediji su drugi dan objavili njegovu fotografiju i naslov: 'Heroj se vraća kuću', Ako od takvih ljudi radimo heroje, onda se svi mi ostali možemo polomiti, ali djeca će gledati njih i činiti isto, uvjereni da će tako postati važni - kaže sugovornica. Dodaje kako tema svakako zahtijeva da se istraživanja nastave te da se o problemu počne razgovarati otvorenije, jer ga većina roditelja koji su izloženi nasilju, zbog nelagode i straha, skriva.