Namik Kabil, bosanskohercegovački pisac, filmski redatelj i scenarist, rođen je u Tuzli 1968. godine. Odrastao je u Trebinju. Roman “Isijavanje”, o kojemu će ovdje biti riječ, njegov je treći roman. Najprije je 2004. objavio roman “Sam”, te 2015. “Amarcord”. Ipak, široj javnosti Kabil je poznat ponajprije kao scenarist dugometražnog igranog filma “Kod amidže Idriza”, koji je režirao Pjer Žalica.
Kabil je, također, redatelj jednog igranog filma, “Čuvari noći” (2008.), te jednog dokumentarnog, “Informativni razgovori”, koji je 2007. na Sarajevo film festivalu osvojio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film. Sudbina Namika Kabila slična je jednim dijelom onoj Aleksandra Hemona.
Obojica su, naime, početkom rata u Bosni i Hercegovini otišli u SAD i tu ostali. Kabil, kao nesvršeni student medicine, a Hemon kao autor nekoliko iznimno hvaljenih priča. Kabil je u SAD-u, u Santa Monici, studirao film. Početkom 2000-ih, za razliku od Hemona, Kabil se vraća u BiH, u Sarajevo, gdje i danas živi. Filmski redatelji koji u jednom trenutku postanu pisci relativno su česta pojava. Tako je Quentin Tarantino, nakon deset igranih filmova, najavio svoj prvi roman. U
tu nišu spada primjerice i jedan Ingmar Bergman. Ovaj fenomen nije nepoznat ni na ovim prostorima, spomenut ću dvojicu uspješnih hrvatskih redatelja koji su nakon određenog vremena “propisali”, Dejana Šorka i Ognjena Sviličića. U javnosti se, kad je riječ o sličnim autorima, neizostavno nameće dilema: film ili književnost? Ne vjerujem da postoji i jedan redatelj-pisac koji u jednom trenutku nije odgovarao na slično pitanje. Pa tako i Kabil.
“Film je moja najveća ljubav, u njemu ima ta nedorečenost, nešto što se nikad neće naći. To će me fascinirati dokle budem hodao po zemlji”, izjavio je Namik Kabil u jednom intervjuu od prije 15-ak godina. Je li se što u tom pogledu promijenilo s obzirom na činjenicu da je “Isijavanje” Kabilov treći roman, dok je zasad ostao na dva filma? Mislim da nije.
O tome na svoj način govore i “filmski” nazivi njegova posljednja dva romana, felinijevski “Amarcord” i kjubrikovsko “Isijavanje”, ali i izvrsno ukomponirani filmski elementi i postupci u tkivo romana, u oba slučaja. Stječe se dojam da se zapravo radi o romansiranim scenarijima, jednom suptilnom miksu dva bliska medija. A nije isključeno da je Kabilu kao skica za ovaj roman poslužio neki provizorni scenarij.
U romanu “Isijavanje”, tako, možemo naći i tipičnu filmsku posvetu, o kojoj će biti riječi nešto poslije, iznimno dobro ukomponiranu u tkivo romana, što ovoj pomalo hibridnoj literaturi daje određenu svježinu koja proizlazi iz jedne specifične vrste književnog oneobičavanja. Tu je i nekoliko scena, filmskih iluzija, od kojih je najuspješnija ona kad Besim, glavni lik romana, razgovara s bivšom djevojkom Milicom, od koje su ga razdvojili rat i različita nacionalna pripadnost.
Vjerujem da je teško pronaći štivo koje istodobno toliko toga dobroga uzima i od književnosti i od filma. Međutim, ono što je važno naglasiti, Kabil je i “književni” dio odradio izvrsno, tako da je “Isijavanje” odlično napisan roman tipične filmske dramaturgije. Kabil je zapravo “napisao” film. Odličan je i tamo gdje se to manje očekuje, u jeziku.
U romanu se mogu naći pojedine riječi koje sam ja osobno posljednji put čuo prije trideset i više godina, poput izraza “cimenta”, koji je nekad bio uvriježeni naziv za betoniranu prostoriju ili terasu, ili naziv jela “prijesnac”, odnosno “prisnac”, kako se nekad u mjestu gdje živim slikovito nazivala pita zeljanica. Naslov ovoga romana nije slučajan - radi se o očitoj aluziji na Kubrickovo “Isijavanje”, film rađen po romanu Stephena Kinga.
Trebinje se u Kabilovu romanu pretvara u zabačeni i ukleti planinski Overlook Hotel, opterećen duhovima prošlosti, koji onda isijava ludilo i zlo. Kabil nam to stavlja do znanja već na prvim stranicama romana: “Ako se opet zapuca, šapuću sjenke, i dođu po tebe, ovaj put se nećeš izvući, ubiće te kao pašče u avliji, tu iza zida”. Ili nešto kasnije: “U Trebinju, na tromeđi između Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore, (...), istovremeno s prozračnom kulisom svjetla i palmi, oduvijek je tinjao plamen prijeke sile”, odnosno Kingovo kobno “isijavanje”.
Na jednome mjestu u svojem romanu “Schindlerov lift” Darko Cvijetić gorko i s ironijom rezimira rat: “I zločinci se ratni jedini vratili i sreću one koje su mlatili po logorima koji dođu ljeti, na godišnji odmor u prošle živote”. Tamo gdje Cvijetićev roman završava, Kabilov započinje.
A i “mjesto radnje” je slično: Cvijetićev Prijedor i Kabilovo Trebinje svojevrsni su gradovi blizanci, tako da ove dvije knjige poprilično dobro komuniciraju, Cvijetićev roman bez problema može poslužiti kao predtekst Kabilovu, s jednom bitnom razlikom - Cvijetić progovara iz perspektive “svjedoka” jednog vremena, dok Kabil pokušava to vrijeme revalorizirati iz jedne potpuno druge perspektive, iz perspektive egzila, iz perspektive onoga koji se neuspješno pokušava vratiti u “prošli život”.
Glavni lik Kabilova “Isijavanja” je, dakle, Besim, musliman koji iz Švedske privremeno dolazi u Trebinje, grad u kojemu je živio do izbijanja rata. Jedina Besimova veza s rodnim krajem je njegov najbolji prijatelj Mladen, jer je Besimova majka Tidža umrla ranije u izbjeglištvu u Švedskoj, ne želeći za života nijedanput posjetiti rodni grad, kao da se podsvjesno bojala zlokobnog “isijavanja”.
Trebinje i uspomene iz djetinjstva Besima u jednom trenutku navedu na odluku da proda rodnu kuću i tako prekine sve veze s Trebinjem, kao da će tim činom pobjeći iz ukletog prostora, iako mu je jasno da je to nemoguće. Kabil Besimovu dilemu, što je po mojemu mišljenju najbolji dio romana, rješava na tipično filmski način, jednom prelijepom filmskom posvetom Alfredu Hitchcocku i njegovu “Psihu”.
“Besimu se učini da netko na spratu stoji pored prozora iza zavjese”, stoji na jednome mjestu, a zatim: “Besim je u kući sreo mrtvu majku Tidžu kako sjedi u fotelji, ogrnuta šalom koji je zaboravila ponijeti kad se bježalo...”. Ova “posveta” ne stoji u zrakopraznom prostoru, sama za sebe, iako je to u filmu uobičajeno, nego je bitna za dramaturgiju romana: mrtva Besimova majka, zapravo, “odgovori” Besima od prodaje kuće. Ali za razliku od Hitchcockove horor-scene, Kabilova je beskrajno tužna i nabijena emocijama.
Autorova “filmska ruka” vidljiva je i u izvrsnoj karakterizaciji likova, u čemu je i najveća vrijednost scenarija Namika Kabila, primjerice scenarija za film “Kod amidže Idriza”. To su živi, neobični i kompleksni likovi, poput taksista Srbina koji ima teški kompleks jer se preziva Gotovina i koji je uveden u roman samo zbog efektne završne scene romana-filma.
Kabilovi likovi se ne uklapaju u sredinu u kojoj žive, oni su u političkom i u svakom drugom smislu nekorektni: “Ali vazda je, u svakom vremenu, bilo sumnjivih romantičara koji namaštavaju nemoguće i obično misle da su ljevičari zato što nemaju para”, kaže Kabilov junak na jednome mjestu.
To su, dakle, živi ljudi, a ne hodajući simboli, što je, na žalost, uvriježena manira nekih ovdašnjih pisaca. Kad se spomene Trebinje ili ukleti prostor kovačevske Hercegovine, uvijek je tu, kao jeka, negdje u primisli Dubrovnik. U ovom romanu također: Dubrovnik, “grad u zrcalu”, funkcionira iz “hercegovačke perspektive” kao idealna slika svijeta, Dubrovnik je san o boljem svijetu, nestvaran i sveprisutan, stoga je svaki roman o Trebinju, pa tako i “Isijavanje”, ujedno i roman o Dubrovniku.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: