Bez nacrta, nekad s fotografija, a još češće iz glave, 90-godišnji Tomislav Nakir gradi svoju flotu malih brodova.
Pasare, kaići, kuteri, bracere, leuti, gajete, trabakuli, manji jedrenjaci, pa i pokoji trajekt dobrano nalik originalima nastaju spretnim rukama ovoga mještanina Slatina na Čiovu koji se ovoga hobija dohvatio nakon što je otišao u mirovinu.
Podijelio sve djeci
Napravio je četrdesetak maketa u konobi, koje je većinom “ukotvio” u svojoj kući, dosta je podijelio djeci, unučadi i praunučadi, a četiri je prodao – tek da pokrije troškove. Veći dio radnog vijeka proveo je kao ribar.
- Od oca Joze, koji je živio sto godina, naslijedio sam ribarstvo i sve od ranog djetinjstva do svoje 45. godine bio sam profesionalni ribar. Bilo je i dobrih i loših dana i ulova, a kao najbolje pamtim da se u Kaštelanskom zaljevu znalo uloviti i po dvije tone srdela za noć. No ne znam zbog čega je ta srdela nestala iz ovoga kanala, a onda sam se i ja ostavio ribarstva te našao posao u poduzeću Obnova radeći kao kooperant u Brodotrogiru.
Vješt s rukama
Tamo sam bio skladištar-alatničar 17 godina i otišao u mirovinu. Imao sam spretne ruke te sam izrađivao dobre četke za brušenje limova, popravljao šprice za pituravanje i koješta drugo od alata za antikorozivnu zaštitu brodova. Ne volim se hvaliti, ali što vidim, to odmah mogu ponoviti i napraviti, pa sam bio dobar u svojem poslu - ispričao nam je ovaj vitalni Slatinjanin.
Vjeruje da je vješte i spretne ruke naslijedio od pradjeda, samoukog seoskog “ortopeda”. Bio je čuven u selu jer je namještao kosti i zacjeljivao rane nakon što bi opipao o čemu je riječ.
- Bez rendgena, samo rukama je radio ‘dijagnostiku’. Valjda sam i ja po toj obiteljskoj žici naslijedio spretne ruke - kaže Nakir.
S izradom brodova počeo je tek u 73. godini, a od tada nema dana kad se ne zavuče u konobu i skloni od svijeta kako bi uživao u svojem hobiju.
Ostvario si je želju
Ima dva sina i kćer, po četvero unuka i praunuka, a još jedan mališan je na putu. Svima je u obitelji darivao svoje brodove u koje je, kaže, unio dobar dio svoje duše.
Iako ne broji vrijeme koje utroši, procjenjuje da mu za sve detalje, oblikovanje i sitnice treba najmanje dva mjeseca.
- Prvi brod koji sam izradio bio je ‘Sveti Nikola’, replika leuta od devet metara s kojim sam ribario dok sam se time profesionalno bavio. Napravio sam maketu bez skice, sve je išlo iz glave, što i nije neko čudo jer znao sam ga u dušu - kako treba val dočekati za nevere, kako od njega dobiti najbolje - prisjetio se barba Tomislav.
Neke je makete napravio po fotografijama koje bi mu donijeli obitelj i prijatelji, a izradio bi ih precizno, iako ih nikad nije vidio uživo. Neke je, pak, jednostavno izmaštao, a inspiraciju za brod kakav je htio imati kao ribar dobio je u snu.
- U ribarskim danima maštao sam o brodu od oko 25 metara kojim bih zimi mogao koćariti, a ljeti plivaćariti. No kako je srdele nestalo u kanalu, te su me ideje napustile, ali negdje u meni ostala je tinjati ta želja. I tako prije 5-6 godina sanjao sam upravo nekakav brod. Nepoznati glas mi se tad obratio u snu: ‘To je brod koji si želio u životu, a sad ajde u konobu i napravi ga’. Probudio sam se i odjurio dole, skicirao brod i počeo ga izrađivati. Na kraju je izašao brod koji sam nazvao ‘Srdela’ - ispričao nam je Nakir.
- Od materijala se snalazim kako mogu, a većinom mi sin donosi letvice iz jednog dućana u Splitu. Od šperploče krojim rebra, ubodnom pilom zaokružim.
Umjerenost i rad
Tako se ja mučim na svoj način, ali sam zadovoljan. Brodove ne prodajem, a radim i druge stvari od kamena. Ipak, četiri broda sam prodao jer su me tražili ljudi - jedan je otišao u Kanadu, jedan je tu ostao u Slatini, a po jedan su u Zagrebu i Beču - dodao je.
Za svoju vitalnost ovaj uvijek dobro raspoloženi Čiovljanin kaže da može zahvaliti umjerenosti u iću i piću te što je uvijek nečim okupiran – bilo brodovima ili radom u vrtu.