Mima Hepburn (22) oboljela je od anoreksije, te se pet godina borila s tom bolešću. Prije četiri mjeseca stvari su bile toliko loše da je bila primljena u bolnicu za poremećaje u prehrani 'Vincent Square' u središtu Londona. Mima je odlučila podijeliti dnevnik svoje svakodnevne borbe s anoreksijom koja kod žena u dobi od 15 do 24 godine uzrokuje više smrti nego bilo koja druga bolest.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Anoreksija je 'vrag koji sjedi na ramenu' i šapuće na uho: što manje jedeš, bolje ćeš se osjećati - tvrdi Mima. Ona je svjesna da je to laž, ali ta mentalna bolest, ono što je anoreksija i je, zarobila ju je u beskrajnom ciklusu anksioznosti, opsesivne rutine i odricanja.
Anoreksija ne odustaje i dan danas. Svaki dan ju pokušava sabotirati. Samo neke dane pobijedi, a neke ne.
U znak podrške svim oboljelima od anoreksije Mima je odlučila svoj dnevnik javno podijeliti kako bi im pružila podršku da uvide da nisu sami.
Četvrtak, 22. studenog 2018.
Drugi dan na mom prvom radnom mjestu kao pripravnica i nevjerojatno sam ponosna što sam osvojila jedno od 100 mjesta. Ali kada se tople malene ruke prilijepe za moje, primijetim da su mi prsti uvijek ledeni. Hladna sam do kostiju, čak i ljeti, a na licu i udovima imam debele dlake - moja strategija tijela je da me grije jer sam tako mršava.
Tri godine nisam imala menstruaciju, a BMI (indeks tjelesne mase) mi je 12 (normalan raspon je između 18,5 i 24,9). Muče me želučani problemi, iscrpljena sam i um mi je nejasan, nefokusiran.
Srijeda, 19. prosinca 2019.
Trebala sam provesti ponedjeljak navečer sa svojom blizankom Amelijom na festivalu svjetlosti u Kew Gardensu. Umjesto toga bila sam u bolnici St. Thomas u Londonu.
Osjetila sam mučninu tijekom popodneva, a zatim bol. Osjećala sam se kao da će mi organi zatajiti; moje tijelo odustaje, kao što me na to i majka upozorila.
Amelia i naš prijatelj su me odveli u bolnicu. Dok je Amelia rekla hitnom osoblju o mojoj bolesti, išle su joj suze. Osjećala sam se krivom i bilo me sram. Lijek je ublažio fizičku bol, ali ništa nije moglo umanjiti taj osjećaj da sam godinama svoju blizanku podvrgavala takvim mentalnim mučenjima.
Petak, 21. prosinca 2018.
Upravo sam propustila obiteljsku večeru. Svakodnevno me opsjedaju misli o hrani. Ne mogu to zaustaviti. Što sam jučer jela? Hoće li se moja uobičajena rutina danas prekinuti? Zaslužujem li jesti? Je li vrijedno jesti?
Ipak se sjećam vremena kad sam mazala maslac na kruh, borila se da pojedem više keksa od svog brata Arthura. Jela sam i nikad se nisam udebljala.
Tada su se, prije šest godina, naši životi počeli raspadati. Moji su roditelji morali prodati našu obiteljsku kuću, šesterosobnu kuću u Tunbridge Wellsu, jer je očev posao doživio financijsku krizu i preselili smo se u iznajmljenu kuću. Sve je bilo u nemiru i željela sam stvoriti red.
Tada je počela moja opsesija hranom. Veličine porcija su se smanjile, preskakala sam obroke. Bila je to mama koja je prvi put primijetila, kasne 2013. godine. Nekoliko mjeseci kasnije škola je kontaktirala roditelje zbog mojeg gubitka kilograma.
Utorak, 16. travnja
Tako sam sretna što sam ponovno s obitelji. Živim u Norwichu sa svojim roditeljima i sve ide mnogo bolje nego što sam predviđala. Svaki tjedan vidim svoj novi tim podrške poremećaja prehrane i provodim sat vremena tjedno s terapeutom, koji također prati moju težinu.
Petak, 3. svibnja
Prije nego što sam otišla u bolnicu, prijateljica koja radi godinu dana u inozemstvu u Sevilli, obećala je da ću je moći posjetiti nakon liječenja. Osjećam se toliko ponosno da sam to stigla do ovdje da je vidim.
Ali svakog trenutka u kojem gledamo gradske znamenitosti i opuštamo se u njenom stanu, osjećam omamljenost zbog neželjene anoreksije. Shvaćam da još moram prijeći dug put.
Danas
Pa, što sam sada? Jučer sam s Norland Akademijom razgovarla o završetku tečaja i nisu mi mogli pružiti veću podršku. Dogovorili smo se da ću se vratiti na studij u siječnju. To mi je cilj na kojem treba raditi.
U međuvremenu, cijelo svoje vrijeme posvećujem borbi protiv anoreksije. Moja medicinska sestra kaže, 'oporavak je trenutno vaš posao na puno radno vrijeme'. Ponekad ne mogu vjerovati koliko je to iscrpljujuće.
Nadam se da ću posjetiti i svoju sestru, koji studira na Oxfordu, ali i nekolicinu drugih prijatelja. Anoreksija je lopov koji toliko krade od oboljelih, ali me je natjerala i da čuvam male, svakodnevne stvari koje donose toliko radosti.
Ono što me još uvijek 'drži' jesu osoblje i kolege koji su mi toliko pomogli, moja draga obitelj i prijatelji koji mi pružaju podršku, piše Daily Mail.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
SLOMIO SE PRED KAMERAMA: Princ Harry plakao zbog Meghan, nije mogao izdržati