Bio je to grom iz vedra neba. Naš tata Ivan je negdje na televiziji gledao reportažu o tome kako se može darovati tijelo za znanstvene svrhe i bez da se sa bilo kim od nas konzultirao nazvao je Zavod za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Sve je s njima dogovorio i oni su mu poslali ugovor. Ugovor se mora ovjeriti kod javnog bilježnika, a on već tada to nije mogao obaviti sam, pa nam je morao reći što je napravio, pričaju Danijela Sunčica Koprivnjak (50) i njezin brat Gordan Koprivnjak (56).
POGLEDAJTE VIDEO:
Odluka njihova oca, priznaju, isprva ih je šokirala. Nisu poznavali nikoga tko je odlučio učiniti nešto tako nesebično, no s vremenom su se ipak pomirili s tom mišlju.
- On je govorio kako tijelo daje jer želi da studenti, budući liječnici, na njemu nešto nauče, da ima neke koristi od tog tijela. Imao je jako puno dijagnoza. Prebolio je rak želuca i rak debelog crijeva, imao je dijabetes, rak prostate, gangrenu na prstima. Do 65. godine života bio je potpuno zdrav, a onda je krenulo nizbrdo. No on na svoje bolesti nije gledao kao na velike probleme, nego je smatrao da je riječ o manjim tegobama. U svojim očima on nikad nije bio bolestan - nastavila je Sunčica prisjećajući se kako je tata Ivan godinu dana prije smrti potpisao ugovor sa Zavodom.
- Imao je jako pozitivan stav o svemu i to ga je guralo naprijed. Nikad se nije žalio, a sjećam se da, kad mu je bilo teško, sjedeći za stolom bi uzdahnuo, pogledao prema gore i zavapio: 'Petre, otvori vrata, stižem'. Ma on vam je bio veliki zafrkant, uvijek spreman za psine i šalu - prepričala je Ivanova snaha, a Gordanova supruga Danijela Svilan Koprivnjak.
Pokojni Ivan živio je sa kćeri Danijelom Sunčicom, no svi su bili povezana obitelj. Po zanimanju je do mirovine bio instalater centralnog i plinskog grijanja. Supruga, tj. Danijelina i Gordanova majka preminula je 1996. godine, tako da je dugo bio sam i navikao je odlučivati sam za sebe. Vjerojatno je zato, smatraju djeca, mislio da s njima ne treba prodiskutirati odluku o darovanju tijela. Odvezli su ga javnom bilježniku, on je potpisao ugovor koji su ovjeren vratili Zavodu.
POGLEDAJTE GALERIJU (ispraćaj pokojnika koji su tijelo darovali znanosti):
- Od njih smo dobili broj telefona koji moramo nazvati kad on umre. Tata je sve do pred kraj bio doma, i unatoč svojim dijagnozama uspio se boriti. Umro je prošle godine, u 86. godini života. Imao je moždani udar, odvezli su ga u bolnicu i tamo je izdahnuo. Ja sam inače bolničarka. Odmah sam nazvala broj koji su nam dali. Još u bolnici su preuzeli tijelo i organizirali prijevoz na Zavod za anatomiju. Oprostili smo se od njega tako što smo doma organizirali karmine, a kad nam je bilo teško zapalili bismo mu svijeću. Nemaš grob ni mjesto gdje to možeš odnijeti, jer tijelo nije tu. Imali smo i neugodnosti - prepričava Danijela Sunčica, a brat se nadovezuje kako Crkva na tatinu humanu gestu nije gledala blagonaklono.
- Svećenik iz naše župe odbio je organizirati misu zadušnicu. Rekao nam je da bez tijela nema mise, iako smo mu pokušavali objasniti o čemu je riječ. Čak smo i pisali na Kaptol, no odgovor koji smo dobili je da Crkva to ne podržava - ogorčeno je prepričao Gordan. Na Zavodu su im rekli kako tijelo u službi znanosti može ostati do tri godine te su im objasnili da nakon toga mogu preuzeti urnu ako žele, ili je po želji pokojnika položiti u grobnici Medicinskog fakulteta. Ivan Koprivnjak odlučio je da će biti u grobnici fakulteta.
- Prije koji dan dobili smo doma poziv da organiziraju ispraćaj. Čak smo se malo i iznenadili što je tako skoro. Nismo imali pojma da će to biti ovako svečano i lijepo. Baš im hvala - komentirali su Koprivnjaci ističući kako su im osjećaji oko tatine odluke još pomiješani i sve je previše svježe.
- Pitala me jedanput u bolnici neka žena jesam li ponosna na svog tatu. Nisam znala što bih joj rekla. Ona me snažno zagrlila i zahvalila mi je u ime svih kojima je moj tata tom odlukom pomogao. To su jako teške odluke, a mene je njezina reakcija prilično dirnula - zaključila je Danijela Sunčica.
Priču sličnu njezinoj dijeli još 11 članova obitelji čiji su najmiliji darovali svoje tijelo u svrhu znanosti, a ispratili su ih u srijedu. To su, uz Ivana Koprivnjaka, Mile Ostojić, Slavica Ostojić, Miroslava Blažević, Ratimir Prelac, Ivanka Stankić, Mladen Turković, Blaženka Velnić, Ljubica Pozaić, Ivan Došen, Gordana Brkić i Ante Ćustović.
Na zagrebačkom Krematoriju od njih su se uz članove obitelji oprostili i čelnici Medicinskog fakulteta u Zagrebu, profesori te više od 300 studenata koji su odslušali anatomiju te svoje znanje vježbali na preminulim donorima.
- Bez darovanih tijela nema dobre edukacije mladih liječnika. Niti jedan udžbenik, niti jedan računalni program ili 3D animacija ili plastični model ne može zamijeniti ljudsko tijelo u toj edukaciji. Tijelo je složene građe i odnosi koji vladaju među pojedinim dijelovima mogu se vidjeti samo na pravom modelu tijela - pojasnio je dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, prof.dr. Marijan Klarica. Dodao je i kako student kao budući liječnik izučavajući tijelo pokojnika stječe poštovanje i pijetet te stvara odnos prema drugom ljudskom biću, što je temelj njegova zanimanja.
- Osim za edukaciju studenata ta tijela služe za specijalistička usavršavanja. Naime, vrlo često se na kadaverima tj. truplima ili dijelovima tijela po prvi put izvode neki zahvati, pripreme ili specijalisti vježbaju kako se pristupa određenim organima. U svijetu se provode na kadaverima i tečajevi trajne edukacije liječnika gdje se već etablirani specijalisti mogu dalje usavršavati. Kod nas uskoro kreće i takav tip edukacije - pojasnio je prof. Klarica dodajući kako su program intenzivirali unazad deset godina te naišli na velik interes i odobravanje među ljudima.
Pravno gledano, sve odnose riješili su ugovorom između čovjeka čija je želja nakon smrti darovati tijelo te Zavoda. Ugovor pokriva i sve aspekte koji se tiču postupanja s tijelom nakon što ispuni svrhu u znanstvenom radu.
- Kad nakon potpisa ugovora primimo obavijest nekoga od bližnjih da je darivatelj preminuo, organiziramo prijevoz tijela do Zavoda. Ondje tijelo prepariramo na odgovarajuće načine, evidentiramo ga, pohranjujemo i pripremamo za potrebne buduće zahvate na nastavi. Na kraju tog procesa tijelo ide u krematorij i organiziramo ovakvu dostojanstvenu ceremoniju ispraćaja ili sahrane. Ako rodbina urnu želi pohraniti u svoje grobno mjesto mi to omogućujemo, a ako nemaju gdje ili je pokojnik tako htio urnu sahranjujemo u našu grobnicu - nastavio je prof. Klarica.
Kupnju grobnice je u cijelosti iz vlastitih sredstava pokrio Medicinski fakultet, a nacrt spomenika napravio je prof. Slavomir Drinković, bivši dekan Likovne akademije i autor Memorijalnog spomenika na Ovčari.
- Predvidjeli smo prostor za 250 urni, a sad ih je unutra položeno 15. Moram reći da je interes ljudi koji žele darovati tijelo prilično velik te da ne možemo prihvatiti sve, pa čak u nekim segmentima moramo biti selektivni. To samo znači da je program uspješan te da nemamo problema oko organizacije nastave iz anatomije ni kod specijalističkih usavršavanja - zaključio je.