Moj je tata odabrao čitav život s kroničnom boli, samo da bi više vremena bio s mojom mamom. Srce mi se malo steže svaki put kad to čujem, priča američka autorica Alexandra Churchill.
POGLEDAJTE VIDEO:
Za vrijeme večere u kući njezine obitelji, otac se povlači u kupaonicu gdje ga ona i mama čuju kako povraća svoj napola pojeden obrok. Njezin tata već godinama ne može uživati u pristojnom jelu.
- Mama i ja smo bolno svjesne njegove svakodnevne borbe, izbjegavanja restorana, čestih odlazaka u kupaonicu, njegovih suznih očiju i teškog udisanja, hvatanja za trbuh i vraćanja do svog napola pojedenog tanjura. Kad se vrati, uvijek ga pitam je li dobro, a on se uvijek okrene prema meni s istim osmijehom, cvrkućući mi umirujuće da je sve u redu - priča autorica.
Saznanje da on osjeća potrebu da to sakrije još joj više slama srce. Njezin otac je 2004. imao 121 kilogram i bio je dijabetičar, u teškom stanju. Godinama se borio sa svojom težinom, ali neke porazne vijesti od njegova liječnika dale su mu poziv za buđenje koji mu je trebao - ako ne učini nešto da skine kilograme, vjerojatno bi umro za pet godina.
Dakle, u činu krajnje ljubavi - i prema strogoj preporuci svog liječnika - njezin se tata iste godine podvrgnuo operaciji želuca. Nekoliko mjeseci je odlazio na savjetovanja koja su svi kandidati morali proći prije nego što budu razmatrani za operaciju. Nakon operacije, njegov oporavak izgledao je pozitivno i ubrzo nakon toga, kilogrami su počeli padati, piše YourTango.
Fizički, bio je u najboljoj formi posljednjih godina, ali pozitivna transformacija bila je samo prividna. Nije mogao jesti iste porcije istim tempom kao nekoć i s tim se svakodnevno borio. Liječnici su ih uvjeravali da će se naposljetku aklimatizirati, kao gotovo svi pacijenti, ali ta je nada počela nestajati kada su se tjedni pretvorili u mjesece, a zatim u godine.
- Zbog toga kandidati moraju proći mjesece savjetovanja prije nego što se procijene sposobnima za operaciju. To se radi da se spriječi ono što se dogodilo mom ocu, samo što kod njega ipak nije uspjelo. Osoba koja ide pod nož nije ista osoba koja se budi nakon operacije. Operacija mu je promijenila veličinu želuca, ali nije promijenila njegov problem s hranom - kaže Alexandra.
Vraćajući se unatrag, u proljeće 2012., na rođendan njezine mame, tati je bilo gore nego inače. Nije mogao uzeti ni zalogaj hrane, nije mogao uživati ni u jednom obroku.
Jedan zalogaj previše, i osjetio bi mučninu u želucu.
- Jednog sam ga dana, sa suzama u očima, izravno upitala je li požalio ikada zbog operacije, na što mi je odgovorio da nije jer inače ne bi bio ovdje i slavio mamin rođendan - priča ona dodajući i kako u tome ima nešto istine.
Naravno, njegov život je bio u pitanju, ali ona ipak misli da to nije bio njegov najveći motiv za operaciju. Njegov najveći motivator bila je njezina majka.
- Predana ljubav koju je osjećao prema mojoj majci, s kojom je u braku 30 godina, ono je što ga je doista pokretalo i još uvijek ga pokreće. Čak i ako ga je njegov 'čin ljubavi' transformirao na načine koji nisu bili posve pozitivni, bio je spreman boriti se sa svakim zalogajem svakog obroka svakog dana do kraja života, sve dok je te 'obroke' mogao dijeliti zajedno s njom - kaže autorica.
Prvih dvadeset i nešto godina braka njezinih roditelja, jedan od načina iskazivanja ljubavi majke prema njezinu ocu bio je da ga topli, domaći obrok, čeka dok se ne vrati kući nakon posla. Majka je ostala nepokolebljiva, kuhala je i dalje, svaki dan, znajući da on neće moći pojesti, ali je svejedno kuhala.
- Operacija je toliko potresla njihov brak, ali njihova je ljubav ostala ista - naglasila je autorica.