Dijagnozu leukemije dobila sam kad sam bila na razmjeni učenika u Kanadi. Išla sam u treći razred, a sve je počelo kad smo na satu biologije učili o krvnim grupama i vadili krv, započela je svoju priču Varaždinka s londonskom adresom, Barbara Kranjčec (24).
- Nakon tog vađenja, modrica na ruci nije mi odlazila dva tjedna i to mi je bilo čudno. Ubrzo sam primijetila da ih po tijelu imam više, ali tad sam išla na plivanje i pripisala sam to treninzima - objasnila je Barbara.
No tijekom jednog treninga osjetila je veliku slabost u cijelom tijelu.
- Došla mi je muka. Osjećala sam kao da je neka struja prošla kroz mene. Skoro sam se srušila. Isti dan sam otišla kod liječnika iako je bio blagdan - kazala je.
'Mama, dođi u Kanadu. Mislim da imam leukemiju'
Izvadio joj je krv i rekao kako će me u ponedjeljak povratno nazvati s nalazima. No, poziv od liječnika je primila istog dana.
- Zvao me navečer i rekao mi da odmah idem na hitnu. Govorio je nešto o vrijednosti krvi, ali nisam ga razumjela. Sljedeće što sam čula bilo je: 'Siguran sam 89% da imate leukemiju'. Prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je: 'Kako mogu imati leukemiju, pa ja imam samo 17 godina?!' - govori Varaždinka.
Kada je došla na hitnu, ponovo su joj izvadili krv i uvjerili se u ono što je rekao njezin liječnik. Krvne pločice bile su joj jako niske, a doktori su se čudili kako uopće može stajati na nogama.
- Nazvala sam mamu i rekla joj: 'Hitno kupuj kartu za Kanadu. Ne mogu o tome preko telefona'. Na njezino inzistiranje rekla sam joj: 'Doktori misle da imam leukemiju. Tada je nastala minuta šutnje - ispričala je.
Drugo jutro odvezli su je s kolima na pedijatriju kako bi potvrdili da je riječ o leukemiji te odredili tip.
- Punktirali su mi kost i odredili da imam akutnu promijelocitnu leukemiju (AML-M3). Moji roditelji koji su uspjeli stići u Kanadu u roku od 24 sata su bili slomljeni, a ja sam bila pozitivna. Liječnici su nam rekli da je šansa za izlječenje 80 % jer postoji pametni lijek koji je u upotrebi od 1992. godine, ali i da ima puno ljudi koji ne uspiju 'progurati' kemoterapije i da umru od posljedica nje - rekla je Barbara.
Bila je u komi dvadeset dana
Objasnili su joj sve posljedice i nuspojave liječenja te joj rekli da će je u bolnici zadržati 4-5 tjedana jer je preslaba da ode na let za Hrvatsku. U međuvremenu povezali su se s liječnicima sa zagrebačkog Rebra.
- S kemoterapijom sam započela tjedan dana nakon što sam došla u bolnicu. Prije nego što je krenula kemoterapija, odlučila sam ošišati kosu kako bi ju donirala za izradu perike za oboljelu djecu. Sama sebi sam rekla: 'Pa ionako ću je izgubiti' - govori.
Nakon par tjedana kemoterapije, izgubila je 20 kilograma. Stanje joj se pogoršalo i 20 dana je kaže, bila u komi.
- Dobila sam temperaturu 41, a liječnik je mojoj majci rekao da se pripremi na najgore. U trenucima kada sam bila svjesna, pomirila sam se da ću umrijeti i oprostila se sa svima - objasnila je.
Nalazi su bili sve lošiji, nekoliko puta je imala infekciju, dobila je ugrušak u plućima te su je tada operirali četiri puta.
Nakon tri mjeseca vratila se u Hrvatsku
- Sjećam se da je jednom čak 20 doktora bilo u mojoj sobi. Imala sam probleme s migrenama i mišići su mi atrofirali. Nisam mogla napraviti niti korak. No, nakon mjesec dana katastrofe jedno sam se jutro probudila i osjećala bolje. Sjećam se da sam rekla liječnicima da sam gladna, a oni su bili presretni zbog toga. Rekli su mi: 'Dogodilo se čudo'. - priča nam Barbara.
Kaže kako joj je veliki problem bio hodanje te da je svakog dana napravila korak više. Nakon tri mjeseca u bolnici u Kanadi dobila je dopuštenje za povratak u Hrvatsku.
- Na letu je s nama bila medicinska sestra koja me stalno držala na oku. Sve oko mene bilo je dezinficirano i od tada je dezinfekcija postala moja svakodnevica - prisjeća se Varaždinka.
Kad se vratila u Hrvatsku odmah je prebačena u KBC Rebro gdje ju je liječio prof. dr. sc. Boris Labar, a nakon njega prof. dr. Igor Aurer.
- Rebro mi je postalo 'drugi dom'. Za doktore i osoblje imam samo riječi hvale - rekla je. Dodaje kako ju je plašila činjenica da je propustila cijelo polugodište u školi.
- Pet mjeseci nakon dijagnoze vratila sam se u školu. Naravno, ne za stalno, već kad je doktor to dopuštao. Bila bi dva tjedna u bolnici pa tjedan u školi u Varaždinu. Ravnateljica Druge gimnazije predložila mi je da pauziram godinu, ali ja to nikako nisam htjela - govori Barbara.
Položila je sve predmete do kraja školske godine
Iako joj, kako kaže, prije toga škola nije bila draga, rado je tamo odlazila. U društvu prijatelja osjećala se dobro i odlučila je sve predmete položiti do kraja iste školske godine.
- Položila sam treći razred i na vrijeme krenula u četvrti. Bila sam upornija nego ikad. Mama se čudila koliko sam volje imala. Učila sam u bolnici i kod kuće - kazala je.
Obitelj i prijatelji, bili su joj najveća podrška. Kaže kako je češće tješila ona njih, nego obrnuto.
- Rekla sam mami: 'Nemoj se brinuti. Biti ću dobro.'. Ne znam kako je ona to izdržala, a ni moj brat i sestra jer sam ja tada imala svu pažnju roditelja - rekla je Barbara. Najteže joj je bilo kada je vidjela da su njezini roditelji slomljeni, a nije se mogla miriti niti s fizičkim promjenama.
- Dobila sam obraščiće i tijelo mi se počelo mijenjati. Nakupila sam dosta kilograma. Na kemoterapije sam odlazila sve do prve godine fakulteta. Osim roditelja i prijatelja, puno mi je pomogla i vjera. Iako više ne odlazim često u crkvu, svake se večeri pomolim i zahvalim za život koji imam - rekla je. Nakon toliko vremena provedenog u bolnici, odlučila je upisati studij za medicinsku sestru.
Više ništa ne planira
- Svaka čast liječnicima na njihovom poslu. Ali, na kraju dana, medicinske sestre su one koje ljude drže za ruku - govori Barbara.
Na fakultetu je neko vrijeme pokušavala sakriti da boluje od leukemije jer, kako kaže, nije htjela da je to definira kao osobu. Barbari su liječnici 17. lipnja 2016. godine rekli da više ne mora dolaziti na terapije niti na pretrage.
- Taj dan slavim kao drugi rođendan. Naravno, na pretrage idem i dalje kako se bolest ne bi vratila. Ono što sam naučila nakon borbe s rakom je da treba cijeniti svaku sekundu na ovoj planeti i da u životu ništa ne treba planirati - kazala je Barbara koja je nakon završenog fakulteta otišla u London gdje je čuvala djecu.
- Odlučila sam uzeti vrijeme za sebe. Trenutno se u Londonu brinem za dvije djevojčice s poteškoćama u razvoju. Ne bih se još vratila u Hrvatsku, ali tko zna, nemam još jasne planove. Jedino znam da mi je želja raditi na pedijatrijskoj onkologiji - rekla je.