Silba - Jedinstven otok oblika osmice, ali i znaka beskonačnosti, otok bez automobila i bicikla, s najljepšim zalascima sunca na Jadranu ali i živopisnim naseljem koje se proteže na 800-tinjak metara najužeg dijela otoka. Kad je jednom posjetite, zaljubljujete se u njezinu posebnu vibru poželjevši da ljubav vas i otoka traje beskonačno! Kad pričate s ljudima koji ljetuju na ovom otoku desetljećima, koji su kao mali prvi put stupili na njeno tlo, a danas, kao ljudi u zrelim godinama uče svoje unuke kako se voli ovaj otok, shvatit ćete vrlo brzo da se u svakome krije ista želja- da Silba beskonačno živi u njihovim stranicama, ali i oni u Silbanskim ulicama, kućama, pričama.
POGLEDAJTE VIDEO:
Petar Hawlina (83) vitalni je Slovenac koji ljetuje na Silbi od svog djetinjstva. Vidio je on Silbu s tek pokojom naseljenom kućom, ali i velikim kapetanskim zdanjima koji su bili dokaz da će se moreplovci jednog dana vratiti na svoju djedovinu. Vidio je on Silbu bez betoniranih ulica, s bunarima pitke vode, bez struje. Bilo je to 1957. kad je prvi put stigao sa svojim roditeljima na ovaj otok.
Petar Hawlin (83) od malih nogu ljetuje s roditeljima na Silbi
- Priča o Silbi i obitelji Hawlina počinje 1956. godine kad je Ivo Lovrin, tadašnji student teologije, na putovanju studenata našao se u Ljubljani. Na tržnici je Ivin profesor pozdravio mojeg strica Antona Rögera i upoznao ga s Ivom Lovrinom sa Silbe. Stricu je odmah 'zavibrirala' riječ Silba te je Ivi ispričao priču kako će iz Kopra krenuti brodom do Dubrovnika na Dubrovačke ljetne igre. Silba mu je bila na ruti pa je pitao postoji li mogućnost da se na Silbi pristane i prespava nekoliko dana. Ivo ih je pozvao u svoju kuću. Kako je cijeli taj put izgledao opisala je moja teta Marija (tatina sestra) u dnevniku kojeg je vodila tijekom putovanja. Dakle, oni su stigli na Silbu, a ja sam kao dječak tada s mamom i tatom ljetovao u Novalji. Kad je počela nova školska godina i svi smo se vratili u Sloveniju stric je ispričao kako je najljepši doživljaj s putovanja tog ljeta bila Silba. Nagovorio je mojeg tatu da piše Lovrinu i pita može li primiti iduće godine i našu obitelj. I tako smo mi došli- mama, tata i nas osmero. Sjećam se kao danas, mi djeca smo bili poprilično iznenađeni gdje smo to došli, na Silbi nije bilo sladoleda, restorana. No isto tako oduševila nas je sve sloboda i nesputanost te priroda u kojoj smo proveli ljeto. Moji roditelji, oba liječnika, kupili su to ljeto kućicu, iduće je ljeto renovirali i tako smo počeli ljetovati.
Cijela obitelj jedva je čekala ljeto da pobjegnu na otok gdje zabave nije nedostajalo
Hawline od tada, pa sve do danas kad se rađaju i četvrte generacije ove obitelji ostavljaju svoj trag, a obitelj Petra Hawline po mnogočemu je posebna za ovaj otok. Dok lista crno bijele fotografije snimljene prošlog stoljeća Petar nas vraća u 1962. To je godina kad je oženio Irenu,ekonomisticu koju je kao mladu gospođu doveo na medeni mjesec, a gdje nego na Silbu.
Turiste koji bi došli trajektom čekala je pjesma
- U mladosti sam svirao gitaru u grupi Moonlight shadows Irena je s prijateljicama dolazila na koncerte, na plesnjake. Imala je ritma, voljela je i tada plesati pe je nije bilo teško zamijetiti s pozornice. S vremenom naš se odnos produbio, pa smo se 1962. godine s 21 godinom vjenčali i dobili svog prvog sina Juru. Završio sam školu počeo raditi 1968. i to u IBM-u. Sjećam se kao danas trenutka kad smo prvi put došli na Silbu. Svidio joj se jako otok, taj mir i priroda ali i oblik na kojem se miješa zelena šuma, dalmatinski šarm života i čisto more. Bilo mi je, znate, važno da se Ireni svidi Silba jer i prije nego l je izustila pitanje 'kad ćemo mi nešto svoje imati na otoku' ja sam već imao plan. On se ostvario 1979.godine kad smo i mi kupili kuću na Silbi - kaže simpatično Petar pokazujući kuću u kojoj i danas ljetuju. Kuća je klasična kamena dalmatinska kuća s cisternom za pitku vodu i donedavno bez struje koju je Petar ipak uveo zbog novih generacija u obitelji.
- Kad smo pričali o kući na Silbi moj je jedini uvjet za kupovinu bio da kuća nema ni struju ni vodu. Činilo se ludo, ali ta ljeta su bila prekrasna- kaže Petar pričajući kako su njegova djeca na Silbi odrastala u skladu s prirodom, ne fokusirana na tehnologiju. Eto, što reći nego- ljetovali su bez struje, bez frižidera, bez tv-a. I ništa im nije falilo! Ljeti su dječaci i djevojčice, bosonogi odlazili na plažu, igrali se sa svojim vršnjacima, a onda uzimali instrumente i svirali- kaže nam.
Turisti mašu veselim pjevačima i sviračima
Irena i Petar roditelji su devetero djece. Najstariji sin Jure, Miha, Ana, Jaka, Liza, a onda se dogodilo čudo. Dva puta za redom dobili su blizance- dva dečka (Nace i Cene, rođeni 1979) i onda dvije djevojčice (Ivu i Evu rođene 1981.godine).
Sva njihova djeca su muzikalna i svi su svirali i još uvijek sviraju neki od instrumenata. Jure klavir, Miha klarinet i saksofon kojeg je diplomirao u Zagrebu, Ana svira violinu, Jaka trubu, Liza flautu, Nace gitaru, Cene klarinet, Iva i Eva sviraju klavir i odlično pjevaju ..... Kako su djeca rasla, ali i glazba ih zabavljala dok su na ljetovanju tata Petar je dobio ideju- okupiti svoje malo 'pleme' uštimati ih tako da zvuče kao ozbiljan bend. I tako su Hawline od osamdesetih počele ostavljati glazbeni trag na Silbi.
- Svaki dan kad bi brod pristajao u luci mi bismo se pojavili na molu i zasvirali turistima. Bio je to pun pogodak i za one koji su dolazili ali i one koji su odlazili s otoka. Postali smo omiljeni, pa su nam se vrlo brzo priključili s instrumentima oni koji su tu ljetovali- svi koji su se iskrcali s broda oduševljeno su pjevali i plesali. Nakon prve godine kad smo se eto samo okupili i zasvirali, pročulo se kako Silba ima posebnu dobrodošlicu za svoje turiste, pa nam nije preostalo ništa drugo nego zasvirati idućeg ljeta. I tako smo svirali i tog, al i mnogih drugih ljeta za što smo se znali i pripremati u Sloveniji- priča nam Petar pokazujući fotografije na kojima se vidi kako je izgledao doček.
Od fotografija na kojima su bosonogi klinci nasmijani svirali i pjevali pa sve do ozbiljne kostimografije ujednačavanja 'benda za doček'. Svirali su tako Hawline godinama, a onda su instrumenti nakon 10 godina intenzivnog sviranja jednog ljeta utihnuli jer se dogodila obiteljska tragedija. Najstariji sin, tada pravnik Jure, tragično je preminuo.
Petar i Irena dane provode u šetnjama otokom.
- Tada samo odlučili da više nećemo svirati na 'mulu' - prisjeća se Petar tog perioda sa sjetom u očima.
Domaći koji su svjedočili tom vremenu kažu kako je bilo teško čuti muk iz kuće Hawline ali i da su instrumenti idućih ljeta svirali tiho i tužno. No, kako vrijeme prolazi, a 'bosonogi klinci' postali odrasli ljudi obitelj Petra Hawline se proširila, a i rodila se treća generacija malih glazbenika.
Naime, Petrovi i Irenini unuci su mahom talentirani pa i oni danas sviraju i pjevaju kad čuju poznate taktove glazbe. Ljeta na Silbi tako i danas ne prolaze bez svirke Hawlina. Prije tri godine danas duplo brojnija obitelj okupila se u isto vrijeme na ljetovanju pa su i najstariji članovi obitelji ali i oni najmlađi pripremili pravi glazbeni koncert.
Petar je bio pravi veseljak.
Sviralo se i pjevalo u središtu Silbe tada, nije bilo čovjeka koji nije zastao i zadivio se... Ovog ljeta mama i tata Irena i Petar dočekivali su svoju djecu i unuke koji su im ispunili boravak na Silbi, a svirali su samo neki. Najglasniji je bio Jaka čija je truba pratila sve koncerte ovog ljeta na Silbi.
Petar čuva stare fotografije obitelji.
Ljeto na Silbi polako prolazi, Petar i Irena dane provode u šetnjama otokom. Vitalni 83-godišnjaci drže se za ruke i promatraju ljude koji prolaze otokom. Mnogi ih zaju, smiju im se, zastanu, prozbore koju riječ...
Petar u društvu djece dočekuje turiste.
Dok ne odu u svoju rodnu Sloveniju, na imanje na kojem žive u Lipici, nedaleko Škofija Loke upijaju ljeto i Silbu. Otok koji iskreno vole, kojeg svojim boravkom nisu narušili, u kojeg su se zaljubila i njihova djeca, a i oni uspjeli postići ono što su željeli od početka- ostaviti svoj trag. Zauvijek!