Nacionalne se pameti - ako nešto takvo uopće postoji - možda razlikuju - ali nacionalne su budalaštine gotovo posvuda iste, da parafraziramo otrcanu Tolstojevu doskočicu. U knjizi Tomislava Markovića tako čitamo o tuđicama koje su okupirale prostodušni i tradicionalno gostoljubivi srpski jezik prijeteći da sruše tu “kuću bitka” - autor predlaže srbizaciju okupiranog srpskog jezika. Navodimo neke inačice: Trgovinski lanac Maxi ubuduće se ima zvati Naj, Nikolino će se zvati Nidžino, Replay Sviraj to ponovo, La coste Kost i koža i tako dalje i tako redom. Marković opisuje i zabrinutost rodoljubnih Srba zbog iskrivljene percepcije u svijetu - dok je planet kronično zaražen klevetanjem srpskog naroda i države (pokolji, genocid, ubojstva, teror) Srbi su - prevodi Marković - zapravo narod koji je uvijek i posvuda u pravu. “Kosovo je naše po teritorijalnom principu iako su tamo Srbi manjina, dočim je Republika Srpska također naša, ali po većinskometničkom principu, jer tamo životari većinsko srpsko stanovništvo. Naš je car Konstantin jer je rođen na našem tlu, ali je naš i Nikola Tesla jer je Srbin, a pogotovu je naš Novak Đoković iako plaća porez u Monaku.” Ukratko, ovo je duhovita i ležerna knjiga političke logike, čije bi ideje bilo korisno pogurati s margine prema centru...