U indijskom planinskom selu Kongthong neprestano odjekuju zvukovi nalik na pjev ptica, no ne proizvode ih ptice već stanovnici sela. Oni melodijom dozivaju jedni druge. Pjevanjem govore i svojoj djeci da trebaju jesti, a služi im i kako bi se lakše pronašli u džungli. Svaka melodija je jedinstvena. Za svakog pojedinca imaju drugu melodiju.
Pogledajte ih i poslušajte u videu:
Ova praksa se naziva 'jingrwai lawbei', a znači da svaki seljanin osim svog tradicionalnog imena ima i svoje glazbeno ime.
Kongthong je izolirano, drevno selo, koje je već pet stoljeća smješteno u planinama indijske države Meghalaya. Električnu energiju su dobili tek 2000.godine, a do 2013. godine, kada je napravljena cesta, trebalo im je i do nekoliko sati pješačenja do najbližeg grada.
Mještani kažu da je 'jingrwai lawbei' izraz majčinske ljubavi - sam pojam u prijevodu znači 'pjesma prve žene klana', pa je ova praksa zapravo u čast mitske žene koja je prva osnovala zajednicu.
Kongthong se razlikuje od većine ostalih indijskih sela. Muževi preuzimaju ime svojih žena, a nasljedstvo se prenosi s majke na kćer. Iako možda zvuči idilično, zapravo nije tako. Žene nemaju veliku moć u donošenju odluka, a muške i ženske uloge su jasno definirane. Odgoj djece je u potpunosti ženski posao, a muškarci donose većinu glavnih odluka u selu.
Kada se rodi dijete u Kongthongu, majka određuje melodiju za dijete. Često je i smišlja i otac, a na kraju se odabere ona bolja. Uvijek se rade dvije verzije: kraća i duža, koja traje oko 30 sekundi. U kući se uvijek koristi kraća melodija, a u šumi duža.
Ova praksa dijelom je posljedica praznovjerja koje kaže da ako duh u džungli nauči njihovo ime, može im donijeti bolest koja može uzrokovati smrt.
Zašto koriste 'jingrwai lawbei'?
Razlika između 'jingrwai lawbei' i tradicionalnog imena je to što je 'jingrwai lawbei' poziv s ljubavlju i poštovanjem i jedinstven je jer postoji sve dok je osoba na koju se odnosi živa.
- Jingrwai lawbei izražava moju ljubav i radost prema mom djetetu - rekla je 31-godišnja majka Pyndaplin Shabong za AFP.
Glazbeno ime ne koristi se uvijek
- Ako moj sin napravi nešto ružno ili ako sam ljut na njega ili ako mi je slomio srce, tada ću ga nazvati njegovim pravim imenom - objasnio je Rothell Khongsit, vođa zajednice.
Pjesme nemaju određeno značenje i ne koriste se riječi. One nalikuju pjevu ptica.
- Živimo u dalekom selu, okruženi smo brdima i gustom šumom. Stalno smo u kontaktu s prirodom i svim bićima koje je Bog stvorio. Sva stvorenja imaju svoj identitet. Ptice i toliko drugih životinja imaju svoje načine međusobnog dozivanja - rekao je Khongsit.
Vremena se mijenjaju
Nažalost, moderna vremena prijete zaboravu ove tradicije. Glazba iz vanjskog svijeta utjecala je na ovu praksu, pri čemu je jedna žena svoje dijete imenovala po zvuku iz pjesme 'Kaho Na Pyar Hai'. Sve više mještana ima mobitele, pa je postalo lakše nazvati nekoga.
Kako bi sačuvali ovu tradiciju, Khongsit i ostali mještani vjeruju da selo treba otvoriti i za vanjski svijet. Tako su izgradili vikendice za turiste, koje privlači ova jedinstvena pjevačka tradicija i živi korijenski mostovi, koji su uobičajeni u sjeveroistočnoj Indiji, prenosi Big Think.
POGLEDAJTE LJEPOTE AFRIKE U PUTOPISNOM SERIJALU MOZAMBIK: