U vrijeme Adventa sve bi trebalo biti tiho, mirno, ponizno. Vrijeme iščekivanja i vrijeme nade. Živcira me ovaj kič, reklame i blještavilo. U mojem kraju (Bilogora) se Božić dočekuje u miru i tišini. Ljudi se pripremaju za zimu, drva su već spremna, meso u rasolu ili već u sušionama. Nema blještavila, potrošačke groznice i ludila uvezenog iz Amerike. Dobro, gradovi su priča za sebe, ali uđite u bilo koje selo u Bilogori (a vjerujem da je tako i u većini manjih mjesta u Hrvatskoj), osjetit ćete samo mir i spokoj.

Još dok sam bio dijete mi je Božić bio nešto posebno. Rođendane ne slavim sa nekim posebnim užitkom (ove današnje), izgubilo je svaku mjeru i smisao, ali Isusov rođendan mi je i danas veliki dan, vrijeme kada se čovjek okreće onim pravim vrijednostima koje se polako zanemaruju i na žalost, gube. Već samo iščekivanje, priprema za taj veliki dan, je poseban ugođaj. Sa posebnom radošću se sjećam kako sam se kao dijete radovao kićenju božićne jelke, kako sam pomagao ćaći i „savjetovao“ gdje treba biti obješen koji kolačić, orah ( da nebi bilo previsoko za mene). To je bio naš posao, a mamica je pored svih svojih specijaliteta pravila i jedno posebno pecivo, kolač- janje, bila je to jedna forma, naslijeđena od njene mame, kolač kojem smo se svi veselili i imao je posebno mjesto pod božićnom jelkom. I ove godine će također biti taj kolač pod mojom božićnom jelkom, moja draga majčica će mi ispeći i poslati, kako ona kaže „to ne smije faliti“. Kada se sada prisjećam, pa uistinu je taj kolač bio točka na i mojoj radosti i isčekivanju božićnih darivanja i posebnosti. Dječije radosti, hvala Bogu.

Božić je lijep :)