Popeo sam se na Veliku Kosu i gledao kako se dolje iznad Velebitskog kanala gomilaju kumulusi. Uzlazne struje kovitlale su ih i dizale do planinskih prijevoja i vrhova, gdje ih je dočekivala bura. Bijela voda, kako je oblake nazvao biograf vode Philip Ball, zapljuskivala je i vrh na kojem sam stajao, obavijala me je i gutala, prolazila pokraj mene i kroza me, zatvarala mi vidik, i onda se naglo rasplinjavala, a pred mojim očima nastajale su stijene, točila, bukove šume, strmine obrasle smrekom, travnata sedla, more, otoci... 

Stojeći čas na oblaku, čas u oblaku, čas na stjenovitom vrhu, bio sam svjedokom nestajanja i ponovnog stvaranja svijeta. Tada sam prvi put disao oblak. Otada sam se na Velebitu često susretao licem u lice s oblacima. Koji put su me znali otjerati s planine. Što ću ovdje, mislio sam, kad ništa ne vidim. Kasnije sam shvatio da ne moram uvijek gledati. To jest, da ne moram gledati samo očima. 

Razumio sam, također, zašto su oblaci toliko privlačili pažnju pjesnika i mistika. Odgovor je u 13. stoljeću u jedan redak sažeo zen-učitelj Dôgen: „Kako samo poput oblaka lutamo kroz rađanja i smrti!“

Prethodni reci nisu metafora, niti pokušaj pisanja poezije, već gola, precizna bilješka o izravnom iskustvu, zapisana 4. srpnja 2008. u 12:33, olovkom, na travnatom obronku Seravskog vrha koji se uzdiže iznad sjevernog dijela visoravni Rožano.

Osim što je umirujuće promatrati ih, zastirući svijet oko nas oblaci nam pružaju priliku da se pozabavimo sobom. Ili da obratimo pažnju na stvari u neposrednoj blizini, koje suviše često ne vidimo jer nam pogled privlače daleki vidici. Isto tako, zvukovi postaju mnogo jasniji u bjelini oblaka. 

Spuštajući se jednom kroz oblak s Velikog Zavižana uskom stazom kroz klekovinu bora začuo sam pjev neke ptice. Nije se mogla nalaziti daleko od mjesta na kojem sam se zaustavio. Ne znam kome je pjevala, no ja sam je slušao. Nisam je mogao vidjeti, ali zvuk je bio jasan. Nakon nekog vremena više nisam mogao odrediti iz kojeg smjera dopire zvuk, činilo se da to oblak pjeva. Na kraju više nisam bio svjestan mjesta na kojem sam stajao, ni oblaka, ni borova, ni staze, ni ptice, postojao je samo taj pjev.        

>>> Ulomak iz knjige "Priručnik za hodače"

Bilješke za knjigu nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao posljednjih 50 godina

"Priručnik za hodače" Ede Popovića je trans-žanrovska proza, mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata prethodnika koji su polaganost otkrivali u prethodnim stoljećima i tisućljećima (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyû Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki i ostali) te fotografija i crteža. Živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima. Što je tehnologija savršenija, čovjek više radi – to je jedan od paradoksa današnjice. Radimo osam, deset, dvanaest sati dnevno, ponekad i više, radimo vikendima i praznicima, samo da bismo kupili hrpu stvari koje nam, zapravo, ne trebaju. Priručnik za hodače poziv je na usporavanje, na trijezan pogled unaokolo, i zašto ne - na odustajanje od potrošačkog ludila, najozbiljnije bolesti suvremenog društva.

Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, „nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti.

"Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života“. Knjigu potražite na svim kioscima po cijeni od 29,90 kn.