Gazila je grožđe, pecala s ribarima, igrala golf, nosila majmuna na glavi, ljubila slona, padala s 3000 metara avionom iz filma “Golden Eye” o Jamesu Bondu.  Sve je to iskusila Riječanka Koraljka Maričić (31) koja kao vanjski suradnik, novinar na HRT-u radi sedam godina. Na televiziju je, kaže, došla posve slučajno, preko poznanice i kolegice s fakulteta, koja je radila na HRT-u u emisiji “Shpitzza“. Kad se ta emisija ugasila, prešla je u “Hrvatsku uživo“, gdje je radila nekoliko godina, te tu i tamo, kaže, napravila poneku reportažu za različite emisije pa i za “Dobro jutro, Hrvatska“ .

- Usporedim li se s ljudima koji se ozbiljno bave adrenalinskim sportovima ne bih sebe nazvala osobom koja ima sklonost njima, ali u odnosu prema prosječnoj ženskoj osobi moje dobi, možda bih se mogla svrstati u tu kategoriju. Nikada ne bih mogla raditi administrativni posao jer bih završila na psihijatriji da me netko zatrpa papirima i brojevima. 

Tamo gdje nema prostora za bilo kakav tip kreativna izražavanja, nema prostora ni za mene jer mislim da bih ‘implodirala’ da nemam gdje izbaciti svoje fantazije. I mislim da nikada ne bih mogla biti veterinar, zbog eutanazije. Iako znam da je to spas, ne bih mogla preživjeti da ubijem životinju. Previše ih volim - govori. U svojim prilozima probala je sve i svašta jer kaže, voli  isprobavati nove stvari i doživljavati sebe u suludim situacijama.

- Sam je sadržaj mnogo zanimljiviji ako se dovedeš do bilo kakva ruba. Možeš proizvesti emocije i gledateljima, koji su ipak na prvom mjestu, priuštiti im zabavniji sadržaj. Naravno uz preduvjet da imaš dobrog snimatelja koji će to sve predano popratiti. Da ne visi s krila aviona figurativno, naravno, kako bi kamerom zabilježio sve moje sulude ideje, ovo pitanje ne bi ni postojalo. A bome ni intervju - priznaje. Kao dijete je, kaže, bila živi vrag. 

- Mislim da se, još u trbuhu vidjelo da ću biti nemirna duha. Tad je počela moja prva životna borba, s liječnicima koji su me pokušavali zadržati u maminu trbuhu barem još koji mjesec. Ipak, uspjela sam pobijediti i istrčati van sa sedam  mjeseci. Vjerojatno mi je bilo predosadno samoj. Htjela sam se družiti s ljudima i životinjama. Sjećam se jedne epizode koja se i dandanas prepričava u mojoj obitelji. S tri godine me baka odvela u dućan sa sobom i inzistirala sam, dok ona obavi kupnju, da ostanem sa psom koji je bio vezan ispred dućana. Naravno, čim je baka ušla u dućan, stariji gospodin, vlasnik psa, izašao je iz dućana i krenuo odvezivati psa u namjeri da odu kući. 

Ja sam im se lijepo ‘utrapila’ i otišla s njima dalje do susjedna kvarta. Bolje da ne kažem što me dočekalo kad sam se sama došetala uz glavnu prometnicu natrag. Cijela me ulica tražila. Eto, toliko sam bila ‘mirna duha’.  A nisam mnogo ‘mirnija’ ni danas! Kompleksima se, kaže, nikad nije zamarala, svijet je tu da se u njemu uživa i uči, a ne opterećuje nevažnim stvarima. Ipak...

 - Na sebi bih promijenila možda ta svoja vrludanja. Da ne rasipam, u svojoj neodlučnosti i sanjarenju, energiju uokolo po svijetu možda bih bila znatno produktivnija. Ne znam, neodlučnost mi ne dopušta da konkretno odgovorim na ovo pitanje - ističe. Najveće zadovoljstvo u poslu joj predstavljaju ljudi koje snima.

- Naslušaš se svakakvih životnih priča koje te tjeraju da razmišljaš i o sebi i svom životu. I jako me veseli montaža. Kombiniranje snimljenih kadrova s glazbom. Kad ‘ubodem’ odgovarajuće notice koje kvalitetno ‘podebljaju’ video i  time uspijem prenijeti svoje emocije kroz priču, nitko sretniji od mene, kaže.  Neumornoj kakva jest, i Koraljki se ponekad zna dogoditi da se umori od stalnih putovanja:

- Torba mi je već godinama smetnja nasred dnevnog boravka. Ali kad napraviš dobar posao, to te nekako drži,daje ti snagu za dalje. Do kad će to trajati ne znam. Vjerojatno ne zauvijek, ali i nakon sedam godina i dalje sam jednako sretna kad uspijem stvarnost kvalitetno pretočiti u reportažu pa ću vjerovati da će tako biti zauvijek. Ne bih htjela da me linija manjeg otpora odvede u neke ljenije vode. Moj se život sastoji od želja koje me guraju  naprijed. 

Ponekad skrenem s neke koja me odvede u zagrljaj nekoj drugoj i ona zavlada mojim mikrokozmosom. Možda će me neki kist koji nađem  putem odvesti u nekom drugom smjeru kreativnog kaosa koji me na kraju ipak čini, ne novinarom, nego osobom koja jest to što jest i trudi se najbolje što može raditi svoj posao sa srcem. I hvala svima koji to prepoznaju. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!