Ovo pitanje psihologinja Angelica Attard zapitala je čitatelje na Psychology Today uz opasku kako ga postavlja s najvećim oprezom i poštovanjem svjesna da je za mnoge ljude to stvarnost.
POGLEDAJTE VIDEO: Trikovi kako postići sreću
Na svakodnevnoj bazi ljudi se susreću sa smrću i umiranjem. To nije lagana tema za razgovor, a ipak, ne treba je izbjegavati.
- Na ovaj blog me potaknulo nekoliko stvari. Novinska izvješća o 32 - godišnjem umjetniku koji je kronično bolestan i ljudi s njegovim stanjem obično žive od 12 do 18 mjeseci. Potom, intervju sa psihijatrom i psihoterapeutom Irwinom Yalom koji je u dobi od 89 godina i ustvrdio je kako mu je to vjerojatno posljednji intervju u životu. Govorio je o smrti svoje supruge, tuzi te vlastitim promišljanjima o smrti - kaže Attard dodajući da je smrt tema s kojom se susreće u svakodnevnom radu s pacijentima kao klinički psiholog.
Egzistencijalna pitanja o smislu života ili o svojoj i tuđoj smrti javljaju se kod mnogih ljudi. Pitaju se koji im je smisao života, kako će i kada umrijeti ili što bi željeli za svoju obitelj kad njih više ne bude. U konačnici, ima i onih koji se zapitaju kako bi živjeli kada bi otkrili da im je preostali 12 do 18 mjeseci života.
- Ovo je poznato pitanje jer je riječ o terapeutskoj tehnici kojom se namjerno od pacijenata u terapiji traži da razmisle o svojoj vrijednosti te onome što je u njihovim životima značajno te kakav bi čovjek željeli biti. Primjerice, u terapiji prihvaćanja i obveze klijente pozivamo da vježbaju razmišljajući o tome što bi napisali u vlastitoj osmrtnici ili što bi ljudi govorili na njihovom sprovodu. Kad sam se ja zapitala ta ista pitanja, moj um je prošao nekoliko faza razmišljanja - kaže Attard i pojašnjava o čemu je riječ.
1. Racionalistički način
- Ovo je motivirano panikom. Počela sam računati koje je doba u godini te kako mi zapravo preostaje manje vremena jer će tijelo sigurno na kraju patiti. Kad sam prihvatila hipotetski scenarij da mi je preostalo 12 mjeseci života, dopustila sam si da dotaknem dublji osjećaj straha i tuge zbog života kakav sam mogla živjeti te odvajanja od ljudi koji su mi važni i kako će na njih ovo utjecati - kaže Attard.
2. Što ne bih činila
- Bilo je lakše razmišljati što ne bih željela raditi tijekom posljednjih 12 mjeseci. Ne bih se željela umrtviti vinom i pizzom svjesna da ću se suočiti s trenucima kad ću morati pobjeći od patnje i tuge. No i tada bih to voljela učiniti umjereno kako bih brinula o svojem tijelu. Bila bih blaga prema sebi i ostala bih povezana s ljudima i svijetom. Vjerojatno bih manje vremena provodila radeći u maloj sobi i cyber svijetu, iako bih voljela i dalje pomagati drugima nositi se s vlastitom tugom - nastavlja ona.
3. Što je važno
- Ova situacija je počela isticati neke moje vrijednosti: suosjećanje, osjećaj za brigu o sebi, povezanost, dobru kondiciju te želju da promijenim nešto za druge. Bilo je zanimljivo prihvatiti da moram ostati povezana sa sobom, svojim tijelom, svijetom i ljudima oko sebe. Ako bih te vrijednosti morala pretočiti i svakodnevne ciljeve i djelovanje, sve bi se svelo na to da bih živjela slobodnije bez ograničenih restrikcija i strahova - nastavlja Attard donoseći i konkretne primjere.
- Pekla bih više kolača bez straha od prejedanja ili viška kalorija. Slikala bih bez ograničavanja perfekcionizmom. Više bih voljela znajući da sam zbog toga ranjivija i u riziku da me povrijede, no svejedno ne bih odustajala. S voljenima bih provodila više kvalitetnog vremena u zajedničkim aktivnostima. Spojila bih se sa sobom i uživala u pogledu, okusu, teksturi i mirisu svijeta oko mene. Više vremena bih provodila pišući o svojim promišljanjima i iskustvima kako bi to pomoglo drugima - opisala je ona.
4. Živjela bih s namjerom
- Što to sve znači? Sretna sam što je za mene riječ samo i hipotetskom, a ne o stvarnom scenariju. Ova vježba me podsjetila da mi već sad nedostaju stvari koje su mi važne. Stoga valja djelovati. U suprotnom, ostat ću na istoj poziciji. Zato sam se prošlog tjedna fokusirala na uviđanje malih dnevnih stresora, i iako sam i dalje naporno radila tijekom dana, radila sam jer je to bio moj izbor. Također, moj je izbor povezati se sobom i raditi više malih stvari za sebe tijekom dana - pojašnjava ona.
Ističe kako ono što bi ona radila tijekom posljednjih 12 mjeseci može biti posve različito od onoga što bi radili drugi ljudi. Zato je o tom pitanju razgovarala s prijateljima i članovima obitelji. Razgovor je zahtijevao mnogo snage jer je potaknuo osjećaje poput tuge, nesigurnosti i neugode. Te osjećaje ljudi ne vole.
- Istovremeno, potaknuo je predivne i maštovite ideje. Željela sam podijeliti svoju priču i dati vam mogućnost da i vi razmislite o tome nadajući se da će to voditi prema stvaranju smislenog života zbog kojeg ćete žaliti za manje stvari - zaključila je Attard.