Većina nas Badnjak, posebno badnja jutra, pamti po užurbanosti i pripremama za kuhanje, spremanje i slično. To je i dan kada se kiti bor kako bi za Božić dom bio svečano ukrašen, a stol pun tijekom slavlja Isusovog rođenja.
POGLEDAJTE VIDEO: Kuća od paprenjaka
Badnjak je također ime za drvo koje se pali na ognjištu za Badnjak. Tradicionalno se na Badnjak posti, iako Katolička Crkva post ne smatra obveznim.
Po gregorijanskom kalendaru Badnjak pada 24. prosinca te ga toga dana slave u katoličanstvu i protestantizmu. Po julijanskom kalendaru Badnjak pada također 24. prosinca, međutim to je 6. siječnja po gregorijanskom kalendaru te ga toga dana slave u nekim pravoslavnim crkvama.
Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i pripremale nemrsnu hranu za večeru, jer se na Badnjak ne jede meso. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine.
Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, tzv. polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.
Ime Badnjaka povezano je s riječju 'bdjeti' (staroslavenski bad) jer se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje.
U Hrvatskoj je zbog samog običaja bdjenja i nekadašnje situacije bez električne struje i modernih sprava, bilo nužno osvijetliti prostorije svijećama, koje su ujedno postale i simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom trobojnicom.
Badnja večera
Badnja večera sastoji se od posne, ali bogate trpeze. Nakon blagoslova i molitve, na jelovniku će se naći riba, salata od graha, krumpir, kiseli kupus. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a tijekom jela često se nazdravlja i izražava nada u plodnu i uspješnu sljedeću godinu.
Nekada je na Badnjak po crkvenim pravilima bio strogi post i nemrs, ali više nije tako i dozvoljeno je jesti meso i ne postiti. Stari pamte da je i Badnji dan bio i službeno određen kao dan na koji se obvezno treba postiti, no reformom u Katoličkoj Crkvi na Drugom vatikanskom koncilu ta je odredba ukinuta.
Rituali i simbolika
Badnji dan je pun rituala i simbolike te živopisnih radnji. Domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić 'Hvaljen Isus! Dobro vam došla badnja večer!'. Na taj pozdrav slijedi odgovor: 'I s tobom zajedno!'. U nekim dijelovima Hrvatske pozdravi su bogatiji sadržajem, ali smisao je svugdje ista.
Tijekom dana, prema starim običajima, domaćica u jednu posudu stavlja razne vrste žitarica, suhih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji na stolu, gdje se večera. Ponegdje se posuda stavi i kod ognjišta. Žitom iz posude posipa se badnjak, slama i položajnik. Položajnik je ritualni gost, prvi posjetitelj koji dolazi u kuću jednom godišnje za vrijeme zimskih blagdana, do Bogojavljenja i vjerovalo se, da donosi kućanstvu sreću, rodnost i bogatstvo.
Pred večer domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Slama se tumači kao sjećanje, da se Isus rodio na slami, čime je simbol jasli u betlehemskoj spilji. U prošlosti se večeralo na slami na kućnom podu, pa se zato i danas, ispod stola za kojim se večera na Badnjak, stavi malo slame.
Loženje badnjaka je u vezi s ognjem i ognjištem i to je središnji element simbolike rađanja novog sunca, jer je i Badnji dan odmah poslije ravnodnevice.
Panj badnjak
Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima.
Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana, koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.
Prema badnjaku se odnosilo kao prema živom biću, a išlo se toliko daleko da ga se posipalo pšenicom, zalijevalo vinom, a davali bi mu i ostatke hrane. Kada bi se zapalio tinjao bi do Sveta tri kralja i vjerovalo se da će onu kuću u kojoj se ugasi zadesiti nesreća.
Kolenda
Kolenda je stari običaj čestitanja. Kolendari obilazeći ulice, kuće i stanove pjesmom (kolendom) nazdravljaju Badnji dan, i čestitaju nadolazeći Božić i Novu godinu. Kolendari mogu nositi i razne glazbene instrumente, najčešće mandoline, gitare i harmonike, čijim sviranjem uljepšavaju kolendu.
Običaj kolendavanja očuvan je u Dubrovniku i okolici do danas, a kolenda se pjeva u noći Badnjaka i Stare godine.
Polnoćka
Polnoćka ili misa polnoćka katoličko je misno slavlje kojim započinje Božić. Slavi se noću (obično u ponoć ili u večernjim satima Badnjaka-dječja polnoćka) 24.-25. prosinca, u čast rođenja Isusa Krista. Prije početka sv. mise često se organizira molitveno-meditativno bdjenje s prigodnim programom.
Božićno drvce
Tradicionalno, božićna se drvca ukrašavaju na Badnjak (24. prosinca), a iznose se na blagdan Sveta tri kralja odnosno Bogojavljenje (6. siječnja) kada i završavaju božićni blagdani. S vjerojatnim podrijetlom u europskim pretkršćanskim kulturama, božićno drvce ima dugu povijest te je u različitim kulturama postalo uobičajen zimski prizor. Božićno drvce jedna je od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića.
U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala potječe iz poganskih vremena kad su stabla smatrali simbolima koji predstavljaju plodnost bogova prirode. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) kojeg su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca.
Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija.
Radi se obično o zimzelenom stablu koje se unosi u dom ili se postavlja na otvorenom, a tijekom dana prije Božića ukrašava se kuglicama, slasticama te božićnim lampicama, malim raznobojnim svjetiljkama, dok su se prije češće ukrašavala svijećama. Na vrh drvca često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Krista.
Germanska plemena
Stabla čuvari (na primjer, Irminsul, Torov hrast i Igdrasil) imala su posebnu važnost za stara germanska plemena te su se kroz povijest pojavljivala kao sveti simboli i predmeti. Prema Adamu Bremenskom, jednom od najvažnijih njemačkih srednjovjekovnih kroničara, u Skandinaviji su germanski poganski kraljevi žrtvovali po devet mužjaka od svake vrste u svetim lugovima svake devete godine.
Prema Crkvenim zapisima, sveti Bonifacije pokušao je germanskim plemenima kršćanstvo predstaviti objašnjavajući nauk o Presvetom Trojstvu koristeći sortu sjeverne bijele jele zbog njezina naizgled trokutastog oblika.
Rim
Rimski mozaici s prostora današnjeg Tunisa prikazuju mitski trijumfalni povratak grčkog boga vina i muške plodnosti, Dioniza (kojeg neki moderni znanstvenici poistovjećuju s božanstvom ponovnog rođenja), iz Indije. Dioniz nosi grančicu zimzelenog stabla.
Moderno doba
Moguće je početke običaja ukrašavanja božićnog drvca pratiti do Njemačke u 16. stoljeću. Profesor europske etnologije iz Marburga Ingeborg Weber-Kellermann kao najraniji spomen tog običaja uzima ljetopis bremenskog ceha iz 1570. godine koji navodi kako je mala jela ukrašena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem postavljena za djecu članova ceha koja su na Božić prikupljala slatkiše. Običaj se rano spominje i u Baselu gdje su 1597. godine krojački šegrti po gradu nosili stablo ukrašeno jabukama i sirom.
Rigu, glavni grad Latvije, neki smatraju domom prvog božićnog drvca i na osmerokutnoj plaketi na jednom od gradskih trgova stoji 'Prvo novogodišnje (odnosno božićno) drvce u Rigi 1510.' na osam jezika. U otprilike isto vrijeme, a mnogo se raspravlja o tome je li se taj događaj odigrao prije ili poslije postavljanja drvca u Rigi, Martin Luther navodno je ukrasio drvce koje je simboliziralo način na koji noću sjaje zvijezde. Tijekom 17. stoljeća običaj ukrašavanja božićnog drvca počeo je ulaziti u obiteljske domove. Jedan strazburški svećenik, Johann Konrad Dannerhauer, žalio se na taj običaj zato što on odvlači od Božje riječi.
Do početka 18. stoljeća, ukrašavanje božićnih drvaca postalo je uobičajeno u gradovima sjevernog Porajnja, ali se još uvijek nije proširilo u ruralna područja. Božićna su drvca prilično dugo ostala vezana za sjeverno Porajnje. Katolička većina uz južni dio toka Rajne običaj je smatrala protestantskim te su ga u to područje donijeli pruski činovnici koji su tamo premješteni zbog Bečkog kongresa 1815. godine.
Početkom 19. stoljeća običaj je postao popularan među plemstvom i proširio se po dvorovima čak do Rusije. Princeza Henrietta od Nassau-Weilburga 1816. godine upoznala je Beč s ukrašavanjem božićnih drvaca te se taj običaj narednih godina brzo proširio Austrijom. U Francuskoj je prvo božićno drvce predstavila vojvotkinja od Orleansa 1840. godine.
U Veliku je Britaniju običaj ukrašavanja božićnog drvca donijela supruga kralja Georgea III., Charlotte od Mecklenburg-Strelitza, ali se u to vrijeme običaj nije proširio dalje od kraljevskog dvora. Nakon vjenčanja kraljice Viktorije i njezinog njemačkog rođaka, princa Alberta, običaj se još više proširio. Princ Albert za Božić je poklanjao velik broj drvaca školama i vojarnama.
Crteži kraljevske obitelji s njihovim božićnim drvcem u Osborne Houseu pojavljivali su se u engleskim časopisima, a prvi put u tehnici drvoreza u časopisu Ilustrirane londonske novosti (eng. Illustrated London News; prosinac 1848.).
Za Božić 1850. godine ilustracije su se pojavile i u SAD-u. Te slike britanske kraljevske obitelji tijekom njihove božićne proslave pomogle su u popularizaciji običaja ukrašavanja božićnih drvaca u Britaniji te među anglofilnim Amerikancima više klase.
U Hrvatskoj se tek 1850-ih godina počinje pojavljivati običaj ukrašavanja božićnog drvca na što su utjecali njemačka tradicija te tadašnji prostorno-politički odnosi. Ipak, čak i prije širenja tog običaja, domovi su na Badnjak bili ukrašavani cvijećem, plodovima i zelenilom, a za to su najčešće bila zadužena djeca.
Uz to, u kuću se unosio badnjak, debeli panj ili klada koji je na tu noć, ali i kasnije, gorio na ognjištu. U početku su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije, učestalim pošumljavanjem, za ukrašavanje se počinju koristiti crnogorična stabla.
Najčešće su se ukrašavala voćem, jabukama te narančama, šljivama, kruškama, ali i raznim slasticama, šarenim papirnatim lancima,ukrasima od slame ili komušine, te srebrnim i zlatnim nitima, a rjeđe licitarima i staklenim figurama.
Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu.