Diane je žena u ranim tridesetim godinama koja vodi malu kafić-knjižaru u Parizu. Njezin život se čini uobičajeno sretan; posao koji voli i obitelj koja joj je sve na svijetu. Baš kada se čini da ne može biti bolje i ljepše, dogodi se tragedija koja će sve promijeniti. U prometnoj nesreći izgubi muža Colina i šestogodišnju kćer Claru. Ispunjena velikom boli i tugom, njezin život prestaje. Zatvorena u zidove stana, Felix – najbolji prijatelj i suvlasnik knjižare – je jedina osoba koju podnosi.
Prošlo je godinu dana od tragedije, ali Diane još uvijek nije spremna prihvatiti činjenicu da ih više nema. Roditelji ne mogu shvatiti zašto njezino psihičko stanje ne ide na bolje. Osjećala je da ju guše sa sugestijama i iznenadnim posjetima. U želji da bude sama, odlučuje se na drastičan potez; preseljenje u Mulranny, gradić na irskoj obali.
Sama želi izgraditi novi život, na svoj način bez presinga okoline.
Kada je prst na globusu odvede u taj mali irski gradić, upoznati će Edwarda. Misterioznog, privlačnog i na irski način divljeg fotografa iz susjedstva.
Na samom kraju knjige, shvatila sam značenje naslova. Iako je Diane doživjela jednu od najtežih životnih tragedija, knjiga je iznenađujuće optimistična. Spisateljica započinje sa sporom i laganom, ali i tmurnom radnjom koja na sredini poprimi neku dinamičnost, a potom nas opet vodi prema mirnom i neočekivanom, no u potpunosti logičnom kraju.
Čitajući knjigu, upitnik stoji nad glavom.
Liječi li vrijeme rane ili naučimo živjeti s boli?
Možemo li ponovno voljeti bez osjećaja izdaje?
Možemo li sebi dopustiti da budemo sretni?
Osoba koja nije iskusila takvo nešto, lako će dati odgovore ali praksa je puno teža nego što se čini. Spisateljica daje odgovore na navedena pitanja, ali isto tako na nama je da shvatimo još jednu stvar. A to je da, svaka bol je individualna i zavisi od pojedinca.
Putujući s Diane kroz njezine etape, kao da sam mogla osjetiti sve te emocije uzburkane u njoj. Spisateljica ima interesantan način pisanja zbog kojeg je teško ispustiti knjigu iz ruku. Ono što mi se svidjelo je da radnja nije razvučena i nema nepotrebnih opisa i detalja. Brzo se čita i pitka je.
Naslov knjige nam govori kako sitnicama gradimo sreću. Sitnice kao što su fina kava i dobra knjiga. Za nekoga je to šetnja ispod sjajnog mjeseca, slušanje omiljene pjesme, skakanje u lokvama kiše… Mislim da ste shvatili poantu. Sreća dolazi od malih stvari s kojima se često mimoiđemo ili kažemo “nemam vremena”. Život je kratak, nađite vremena usrećiti sebe i ljude oko vas.
Autorica Agnès Martin Lugand jer psihologinja koja je ostvarila svoj san i postala spisateljica. Počela je pisati na internetu i stekla brojne čitatelje, što ju je potaknulo da napiše i objavi prvi roman Sretni ljudi čitaju i piju kavu. Roman je ubrzo doživio veliki uspjeh u Francuskoj ali i u svijetu, a prema njemu će uskoro biti snimljen i film. Također je napisala i nastavak Ne brini, život je lijep. Možemo se nadati kako ćemo dočekati prijevod i druge knjige.
Knjigu je prevela Jelena Butković, a izdavačka kuća je Egmont – Puls. Godina izdanja je 2018.
U slučaju ako vas zanima, šalica sa slike je od brenda Polone. Tko zna, možda se usrećite nekom od njihovih šalica. Ja sam odabrala svoju ikonu ljepote: Audrey Hepburn.
Pa, što drugo da vam kažem osim da si skuhate kavu, uzmete u ruke ovu knjigu i hm… Budete sretni.
Uskoro se čitamo!