John Migliaccio ronio je blizu obale New Jerseyja vjetrovitog srpnja dok je bio na fakultetu. Voda je bila uzburkana, a vidljivost je bila toliko loša da nije mogao vidjeti 3 metra ispred sebe. Nakon otprilike pola sata počeo je teško disati - znak da se njegov spremnik za zrak prazni.
POGLEDAJTE VIDEO:
Bio je udaljen oko 100 metara od obale i, uz grube valove, gutao je puno slane vode. Grlo mu je počelo gorjeti, a počelo mu se i vrtjeti u glavi jer je hiperventilirao.
U tom su trenutku stvari za Johna postale pomalo maglovite. Sjeća se da se bojao kako je previše iscrpljen da bi plivao, a onda je odjednom bio visoko iznad oceana, gledajući dolje u crno tijelo u vodi.
Johnovo iskustvo kliničke smrti
- Osjećao sam apsolutni mir i spokoj. Nisam se imao zbog čega brinuti. Sve će biti riješeno. Sjećam se da sam se u tom trenutku osjećao kao da je sve gotovo i osjećao sam se vrlo mirno - rekao je za mbg.
- Osjećao sam kao da se mogu odmoriti, kao da više ne moram plivati. Bilo je to kao u bazenu, samo plutanje u bazenu. Bio sam svjestan da sam počeo isplivavati s valom, a zatim se više ničega nisam sjećao. Posljednja fizička senzacija koju sam osjetio je lebdenje natrag s valovima i tada se fizički više ničega ne sjećam. Sjećam se samo da sam se osjećao mirno. Bio je to osjećaj kao da se predajem. Bilo je to olakšanje. Bilo je to kao da sam pustio sve - ispričao je.
- Na plaži su bila još dva ronioca. Izvukli su me iz vode, ali nisam disao. Otvorili su jaknu mog mokrog odijela i nisu mogli pronaći otkucaje srca. Jedan momak počeo mi je davati umjetno disanje, a drugi je pritiskao moje srce. Nikad prije ovoga nisam razmišljao o smrti. Imao sam samo 17 godina. Što sam znao? Ali onda doživite to iskustvo i ne osjećate strah od smrti, ako je to umiranje. Jer nije bilo loše. Bilo je lijepo. Bilo je mirno. Osjećao sam se kao da će me sve nositi sa sobom, a da ništa ne moram raditi, da se ne moram brinuti ni o čemu - prisjeća se.
- Jednostavno sam imao taj osjećaj tame. Bilo je ugodno i spokojno. Život mi nije prošao pred očima. Nisam otišao u raj, nisam otišao u pakao, nisam otišao u limb. Nisam nikamo otišao. Ja to zovem mirovanjem. To je poput cvijeta koji se u proljeće kroz livade vrlo sporo spušta niz potok. Jedino tako mogu objasniti. Bilo je sunčano, vedro i mirno, a ptice su cvrkutale. Rekao sam si: 'Ovo i nije tako loše ako je to to' - kaže John.
To je iskustvo imalo dva neposredna učinka. Prvo, shvatio je zašto je još uvijek živ. Drugo, više se nije bojao umiranja. Kad mu je djed nedavno umro, John kaže kako je to puno lakše prihvatio nego ostali članovi njegove obitelji i uvjeren je kako će svijest o mirnom konceptu umiranja kod njega potrajati sve do njegovog posljednjeg udaha.
Kako smrt mijenja stav o životu
Moja procjena značenja iskustava bliskih smrti, odnosno kliničkih smrti za odnos uma i mozga i za ono što se u konačnici događa nakon smrti temelji se na desetljećima istraživanjima, ali to su samo moja mišljenja o onome što dokazi pokazuju, objašnjava psihijatar Bruce Greyson.
- Iako mislim da imam prilično dobre dokaze koji podupiru moje procjene, znam da neki ljudi mogu te dokaze tumačiti drugačije i da novi dokazi mogu pokazati da griješim. No postoji jedna stvar u koju sam siguran, za koju su dokazi ogromni, a to je učinak kliničke smrti na stavove, uvjerenja i vrijednosti ljudi - ističe on dodajući da bi volio da ljudi cijene preobražajnu snagu ovih iskustava.
- Kad sam pitao ljude koji su imali iskustva blizu smrti, kako su ona utjecala na njih, prvi odgovor je gotovo uvijek, kao što je rekao John, da je to promijenilo njihov stav prema smrti i životu - zaključuje Greyson.
- Moje istraživanje i istraživanja drugih otkrila su znatno nižu anksioznost zbog smrti kod ljudi poput Johna nego kod ljudi koji su se približili smrti bez prethodnog iskustva 'umiranja'. Iskusni ljudi imaju manje straha od smrti i umiranja te je manja vjerojatnost da će izbjegavati temu smrti. Naprotiv, oni često govore o smrti kao o ulazu u drugu vrstu života - dodaje.
Među svim ljudima koji su sudjelovali u njegovom istraživanju, 86 posto njih je reklo da se manje plaši smrti nakon iskustva u kojem su joj se približili. Čak i oni poput Johna, koji ne prijavljuju 'posjet raju' ili 'viđenje Boga' ili 'tunela svjetlosti' u svojim iskustvima, šire uvjerenje da nema razloga za strah od smrti kad ona dođe.
Sarah je također opisala pronalaženje utjehe u smrti nakon što je umalo iskrvarila u 23. godini tijekom porođaja.
Smrt kao utjeha
- Moje će iskustvo biti sa mnom uvijek. Nisam bila blizu smrti - bila sam mrtva, klinički mrtva, s medicinskim dokazima koji dokazuju tu činjenicu. Od tada mi je to iskustvo često predstavljalo utjehu. Naučila sam mijenjati svoj životni stil prihvaćajući svoju kroničnu bolest. Ali nikada se, čak ni u moje najgore vrijeme, nisam bojala umiranja. Osjećam da mi je ovaj nedostatak straha stostruko povećao uživanje u životu - ispričala je Sarah.
Kad joj je kasnije dijagnosticiran rak, tijekom njene operacije, i nakon nje, nikada nije zaboravila kakav je osjećaj biti mrtav.
- Moja smrt me nije povrijedila, ali mi je uvelike poboljšala život. Znajući da ću biti zaštićena i dobrodošla, da je umiranje lijepo i potpuno mirno, nemam straha. Toplina, privlačnost, dobrodošli zagrljaj tih ruku u tunelu uvijek su uz mene. Za mene nije bilo tranzicije. Nisam vidjela kako napuštam svoje tijelo i lebdim prema gore. Bila sam tamo, u tunelu, na kraju tunela. Umiranje je bilo lijepo, mirno i graciozno. Bila sam mrtva. Ja znam istinu. I ne bojim se - opisala je Sarah utjecaj koji je to iskustvo donijelo njoj.