Mirko Grgić (63), slikar iz Borovca, sela u sastavu grada Novske, odlučio je s nama podijeliti svoje iskustvo nakon što je pročitao tekst o ljudima koji se sjećaju vrlo ranih dana svojeg života, neki čak i boravka u majčinoj utrobi,
Dugo je, kaže, šutio o tome. Najprije jer je mislio da je sasvim normalno sjećati se sebe i svega što se događalo u prvim danima nakon rođenja. Vjerovao je da takvo iskustvo imaju mnogi te da to nije nešto posebno. Kasnije, kada je shvatio da velika većina ljudi nema takvih sjećanja, bojao se previše pričati o tome zbog osude javnosti, da ga ljudi ne bi smatrali neozbiljnim ili čak šarlatanom.
Ovo je njegovo iskustvo s vrlo ranim sjećanjima:
Imam 63 godine, oženjen sam, imama troje djece i slikar sam već tridesetak godina. Sjećam se događaja od svojih prvih dana života, jasno, kao na filmu. Mislio sam da je to uobičajeno kod većeg dijela ljudske populacije i nisam baš obraćao pažnju, sve dok nisam pročitao članak o Australki.
Zamislio sam se. Moja majka i dvije tetke su u godinama i jedini su svjedoci moga sjećanja. Ne bojim se niti detektora laži. Prvo jasno sjećanje je otprilike mjesec dana poslije rođenja. Otac je bio u vojski i naravno da je dobio dopust da vidi tek rođenog sina. Znam da su me roditelji nosili na rukama, a ja sam plakao kao da mi gule kožu, jer mi je bilo krivo što sam uopće došao ovdje odnekud. Želio sam se ''vratiti nazad'', ali ne znam kamo.
Otac i majka su mi bili potpuni stranci i nisam razumio ni riječi što su mi govorili. Pamtim još mnoštva događaja, a u sjećanju mi je ostao trenutak kada sam prohodao. Sliku i danas jasno vidim, a imao sam 9 mjeseci. Bakina kuća, trijem na ulazu, kroz daske se vidi ispod, dvije tetke s moje lijeve i desne strane, imaju metalni novčić Dinar i zovu me da im priđem.
Napravim korak prema jednoj, ona baci novčić drugoj, pa mi onda ista govori nešto u smislu ''dođi ovamo''. Pođem prema njoj, ona dobaci novčić drugoj tetki, koja me zove na sličan način i tako sam učinio svoje prve korake.
Moram još spomenuti da se sjećam kako je na bakinim vratima pisala svaka godina kada svećenik sveti kuće. Naprimjer, 19 - G - M - B - 61... pa sve do devedesetih.
Sjećam se jako dobro kako sam s bakom i tetkama bio u vinogradu. Imao sam dječju dudu, izgubio ju pa ju baka pronašla ispod jedne loze. Duda je bila puna mravi. Ogadila mi se i nisam ju više želio... Onda... Netko me nosi na rukama prema školi. Prva kuća do škole je od jednog rođaka. Izlazi njegova sestra, inače bila je gluhonijema, pa je počela mlatarati rukama, nerazgovijetno glasno pričati, ljubiti me u obraze, što je mene jako isprepadalo. Počeo sam plakati i otimati se, želeći pobjeći što dalje iz njezine blizine.
Pa još jedno slikovito sjećanje... Netko me nosi u jedno dvorište (znam i čije), a pod kolnicom (inače - u Slavoniji pokrivenim dijelom štale, gdje se drže zaprežna kola) leži na nekakvim daskama nepokretan muškarac, bez košulje, gol do pola tijela. Osoba koja me držala na rukama prošla je pokraj i odnijela me u šljivik iza štale. Rođen sam u 6 mjesecu 55. godine, a to se dogodilo u 2. mjesecu 56.godine. Tek nakon nekoliko godina saznao sam da je tog čovjeka kraj pruge ubila otkinuta kočnica s jednog vagona, a pod kolnicom su liječnici vršili obdukciju.
Mirko kada je bio mali (manji dječak na fotografiji)
Najviše mi je smetala ''pelena'' koju mi je stavljala baka. Bilo je to nekakvo grubo platno koje me užasno smetalo i žuljalo. Bio sam najsretniji bez nje - gologuz...
Sjećam se i da su roditelji, i sve koje sam u to doba promatrao, za mene bili potpuni stranci. Prihvatio sam ih i zavolio tek nakon nekog vremena, kada sam ih počeo upoznavati.
Možda je zgodan i primjer kako su mi majka i baka od jedne druge bake, inače poznate kao ''dobra brisateljica uroka'', ili ''baba vračara'', donosili nekakvu vodu s crnim ugljenom, prali me vjerujući da ću prestati plakati, jer sam navodno bio ''opsjednut''. Nisam. Meni je bilo krivo što sam se uopće pojavio u za mene potpuno nepoznatom i čudnom, da ne kažem zastrašujućem, okruženju.
Ima još nekoliko jasnih slika, neke sam zaboravio, pa mi odjednom ponovo padnu na pamet...
Počeo je slikati zbog vrlo živopisnih snova
Kaže kako su ga snovi potaknuli na slikanje i oblikovali njegov jedinstven, prepoznatljiv stil.
- Vrlo rijetko, možda dva do tri puta godišnje, naiđe mi pri spavanju san koji je pod apsolutnom kontrolom. Slike su u boji, ja kao da lebdim u nekakvom filmu, gledam događaj i ako je dobar pustim ga do kraja, sve dok se nakon minutu, dvije ne izgubi u nekakvoj izmaglici. Ako je loš samo otvorim oči - budan - ispričao nam je Mirko Grgić.
Slike koje radi su potaknute njegovim živopisnim snovima
- U snu sam potpuno svjestan i kreveta i okoline u kojoj spavam i sna kojeg sanjam. Kao da mi netko emitira film pred očima. Pitao sam nekoliko psihijatara jel' to normalno, a oni uzvrate protu pitanjem ''jesam li imao kakvu povredu glave''. Čak su mi u Rijeci skenirali mozak tražeći potencijalni tumor. Onda sam odustao od traženja savjeta. Eto, to je djelić moje priče, a iskreno, volio bih upoznati još poneku osobu sa sličnim iskustvom - dodao je.
- Imam kolekciju od nekih 400 ulja na platnu i lesonitu, punu kuću - i tavan... Zašto to napominjem? Zato jer sam u svome jednom snu vidio slike u nekakvom dvorcu koje sam gledao na zidovima u njegovih osam prostorija. Nakon toga sam počeo slikati i postao prepoznatljiv - kaže Mirko.
Pogledajte galeriju njegovih jedinstvenih, pomalo bajkovitih radova: